Živimo u čudnim vremenima, kazat će neki. Drugi će reći kako se sve mijenja i prolazi, osim promjena, koje su stalne. Vozeći Fiat 600 na hibridni pogon stalno sam razmišljao baš o ovome.
Da mi se sad pokojni djed nekim čudom podigne iz groba teško bih mu objasnio mnoge stvari. Jedna od tih stvari bila bi i kako je Fiat 600 ovoliko porastao, jer Fiat 600 u njegovo vrijeme bio je maleni automobil, doduše za četvoro odraslih osoba (ne pitaj me kako je moguće, valjda su ljudi bili niži i puno mršaviji) i svi su ga znali po nadimku – Fićo!
Dakako, trebao bih mu objasniti i to kako kragujevačke Zastave više nema, pa nema ni naše verzije tog istog Fiata 600, koja je i krivac što sve maleno i okruglasto sa znakom Fiata, uključujući i Fiat 500, na ovim prostorima svi i danas zovu Fićo, makar taj Fiat 500 nikada nije bio, a nije ni danas, isti auto kao Fiat 600, koji je uvijek bio veći i malo više obiteljski, kako prije 60 godina, tako i danas.
Dakako, teško bih pokojnom djedu objasnio kako ni Fiat više nije onaj slavni Fiat iz njegovog vremena. Zapravo, čak i ja pamtim kad je Fiat bio najveći europski proizvođač automobila (a proizvodio je i kamione i avione!) i gutao sve u Italiji – od Lancije, preko Alfa Romea, pa sve do Maseratija i Ferrarija! Da ne spominjem kako je baš Fiat motorizirao skoro cijelu Istočnu Europu i Rusiju, Egipat i Indiju, Tursku, Argentinu i Brazil. A da i danas Španjolci pamte kako je Seat počeo baš kao njihov Fiat, Austrijanci pamte Steyr Fiat, a Nijemci imali vlastite Fiate koji su rađeni u gradu Heilbronnu.
Slavno doba. A danas? Fiat je dio Stelantis korporacije. I baš kao u slavno doba, najviše je zadužen za male aute. Ali, budimo realni, Fiat više ne djeluje samostalno i ne predvodi priču originalnim i tehnički prepoznatljivim modelima, nego prati ono što se odredi unutar grupacije, gdje se u segmentu gradskih i prigradskih modela sada „gužva“ sa Citroenom, Peugeotom ili Opelom, dijeleći s njima platformu i motore. Stoga, nikoga ne može danas iznenaditi da Fiat 600 dijeli sve osim dizajna, sa, recimo, Jeep Avengerom, koji je ne tako davno kod nas bio na testu.
Što je dobro, jer možemo usporediti dva ista, a opet različita automobila. Dakle, vanjske razlike su maksimalne, jer Fiat zadržava posve svoj dizajn, okruglast i sa jasnim poveznicama sa dizajnerskim cakama starog dobrog Fiće iz pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i (kod nas ovdje) osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, nema pretjerivanja u tome. Jasna je veza, ali Fiat nije inzistirao na previše nostalgije.
To je dobro, jer davno je bio Fićo i veliki broj današnjih mladih pojma nemaju koliko je Fiat 600 (alias Zastava 600/750) značila našim baby boomerima. Prvi auto, član obitelji, vječna ljubav i mjesto prvih poljubaca i začeća mnogih već davno odraslih ljudi. Današnji mladi jedva da pamte i krhki pokušaj igre na nostalgiju koju je Fiat odigrao u drugoj polovici devedesetih, kada je kockasti mali auto, nasljednika Peglice, prvo nazvao Cinquecento (500 na talijanskom), a onda i Seicento (600), malo ga zaoblivši ne bi li uhvatio trendove.
Bilo kako bilo, zrno nostalgije i gomila tehnike koju koristi čitav Stellantis. Rezultat je dopadljiv i prepoznatljiv automobil dug 4 metra i 17 centimetara, koji opet može primiti četiri odrasle osobe i kojeg pokreće poznati Stellantis meki hibridni pogon, što znači benzinac 1.2 litre s tri cilindra i turbom, plus elektromotor uz automatski mjenjač – za ljepšu i ugodniju vožnju, finiji razvoj snage i momenta i nešto bolju potrošnju. Ukupno 101 KS i 205 Nm okretnog momenta (postiže se na "dizelskih" 1750 okretaja radilice) uzrok su prilično tečne vožnje u svim uvjetima, dok su performanse sasvim dovoljne – do stotke smo ubrzavali za nekih 11 sekundi, dok je najveća brzina oko 180 km/h.
Kad već spominjemo potrošnju, po gradu smo trošili između 6,5 i 7 litara, na magistrali malo preko 5 litara, a prosjek se vrti oko šestice. Unutrašnje uređenje je korektno, dosta toga, uključujući jednostavan, ali sasvim dovoljan infotainment (10,25 inča dijagonala centralnog ekrana) kao i tipke e-CVT (6 stupnjeva) mjenjača na centralnoj konzoli, poznati su nam s Jeepa. U osnovi, osjeti se i Peugeot 2008, pogotovo u vožnji, koja je za ovu klasu udobna i sigurna, tipična za crossovere na malo „višim“ kotačima.
Žao nam je što smo dobili dosta izraubovan novinarski model, kojem su kolege prije nas razvalile roletnu iznad velike police između prednjih sjedala i usput nije radila kamera za vožnju unatrag (horor je kad navikneš na nju, ne znaš se ponašati kad je nema, kao da si izgubio moć vida!), ali smo se barem uvjerili kako ni nakon 20.000 prijeđenih kilometara u Fiatu 600 Hybrid ništa ne škripi i nema drugih iritantnih zvukova (osim što se još uvijek teško navikavamo na čudno glasanje hibridnih motora nakon gašenja), a unutrašnjost ne pokazuje znakove umora.
Uz prtljažnik koji malo plaća danak dizajnu, pa daje 385 litara zapremine, Fiat 600 zbilja nudi dosta prostora s obzirom na dimenzije, ali daleko da je najprostraniji u klasi. Ipak je dijelom ovaj auto i dizajnerski kolačić. Kad smo kod mode, bežično se infotainment povezuje i s Android Auto i sa Car Play aplikacijom, iako zna biti malo mušičav. No, koliko god bio Stellantis, Fiat će makar malo ostati i Fiat, pa mu morate oprostiti sve male greškice, kao dio šarma.
A cijena? Što bi rekao Sir Oliver, prava sitnica! Iako kataloški u ovoj La Prima opremi, koja je dovoljno bogata, košta 55.000 KM, možete ga dobiti za puno manje - recimo, 47.500 KM. Što u današnje vrijeme uopće nije strašno za stilski komad auta.
