Tko je bio Lavrentij Berija, vjerni sljedbenik Staljina?

Na današnji dan prije 125 godina, 29. ožujka 1899. u mjestu Merkheuli u blizini grada Suhumija (današnja odmetnuta i nepriznata republika Abhazija, ranije u sastavu Gruzije).

Baš kao i Staljin, Lavrentij Berija odrastao je u Gruziji. Po etničkoj pripadnosti je bio Mingrelac (mala nacija vrlo bliska Gruzinima). Pohađao je tehničku školu u Suhumiju i po podacima je u ožujku 1917. pristupio Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji (boljševika) kao student u Bakuu.

Berija je od ranih dana bio saveznik Staljinu u stjecanju vlasti u Komunističkoj partiji i sovjetskom režimu.

Tijekom Ruskog građanskog rata (1918.-1921.) se bavio špijunažom i organizirao tajne akcije boljševika u susjednom Azerbajdžanu. Kasnije se vratio u Gruziju da bi radio u sovjetskoj tajnoj policiji, poznatoj pod nazivom "Čeka".

U Gruziji je Berija napravio uspješnu karijeru. Došao je na čelo republike tijekom 1930-ih, kada se Staljin oslobodio starih gruzijskih komunista.

"Berija se nije pridržavao nikakvih principa, uvijek je bio spreman odreći se ideologije ili osobnih veza, a to se Staljinu sviđalo", zapisao je povjesničar Lav Lurje.

Pored toga, Berija je bio zaista dobar organizator. "Dok je vladao u Gruziji, ova republika je postala glavni izvoznik čaja, grožđa i citrusa na sva područja SSSR-a. Prije Berije je ova republika bila među najsiromašnijima, a u njegovo vrijeme je postala jedna od najuspješnijih", ističe Lurje.

Berija je uspostavio odlične osobne odnose sa Staljinom, koji je često provodio odmor u Gruziji. To mu je pomoglo da bude jedan od dvojice rukovoditelja sovjetskih republika (a bilo ih je 15) koji su preživjeli čistke 1937. godine. Štoviše, Staljin je pozvao Beriju u Moskvu i postavio ga za šefa zloglasne tajne policije, tj. Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD).

Ublažio teror?

U Rusiji je običaj da se Berija dovodi u vezu s masovnim represijama, jer je u Staljinovo vrijeme najduže bio na čelu NKVD-a. Istina je, međutim, da je u jeku terora 1937.-1938. tajnom policijom rukovodio Berijin prethodnik Nikolaj Ježov.

Staljin je i postavio Beriju na čelo NKVD-a kako bi na taj način umanjio razmjere ove velike čistke.

"Staljin je bio surov, ali pametan čovjek. On je shvaćao da će daljnje represije dovesti do kraha njegove vlasti", napisao je u svojim memoarima Lavrentijev sin Sergej Berija. "Bio mu je potreban netko drugi [a ne Ježov] koga bi postavio za rukovoditelja NKVD-a".

Sergejeva objektivnost se može dovoditi u pitanje, no činjenica je da je njegov otac ublažio nasilje.

Naime, 1938. godine (posljednja godina kada je Ježov upravljao NKVD-om) u SSSR-u je na smrt osuđeno 328 000 ljudi, dok je 1939. godine (kada je Berija rukovodio tajnom policijom) smrtna kazna izrečena 'samo' u 2600 slučajeva.

Naravno, to ne znači da je Berija bio liberal mekog srca. Kao i svi Staljinovi suborci, on je uvijek bio spreman proliti tuđu krv, ako se tako naredi. 

Pročitajte još

Dijelio je poljupce političarima i bio tvorac doktrine o ograničenom suverenitetu

Organizirao Katinski masakr

Berija je, primjerice, bio na čelu tajne policije kada je NKVD osudio na smrt 14 500 ratnih zarobljenika i desetak tisuća civila iz Poljske (poznati Katinski masakr).

U ožujku 1940. Berija je pripremio zapovijed za pogubljenje 25 700 Poljaka, među kojima su bili intelektualci i 14 700 ratnih zarobljenika u Katinjskoj šumi, nedaleko od Smolenska i na dva druga mjesta masovnih egzekucija.

Tokom Drugog svjetskog rata je preuzeo odgovornost za glavna unutrašnja pitanja, koristeći milijune ljudi koje je NKVD zatvorio u radne logore za ratnu proizvodnju.

Nakon rata bio je zadužen za razne etničke manjine optužene za suradnju s okupatorom, uključujući Čečene, Inguše, Krimske Tatare i Nijemce s Volge koji su bili uz značajne žrtve deportirani u sovjetsku Centralnu Aziju.

U siječnju 1946. Berija je napustio mjesto čelnika NKVD-a (koji je ubrzo preimenovan u MVD), ali je zadržao opću kontrolu nad državnim pitanjima sigurnosti, preko svoje nove pozicije zamjenika premijera. 

Berijina propast nakon Staljinove smrti

Staljin je umro četiri dana nakon što mu je pozlilo u noći nakon večere s Berijom i drugim sovjetskim vođama.

Politički memoari sovjetskog ministra vanjskih poslova, Vjačeslava Molotova, objavljeni 1993., navode da se Berija hvalio Molotovu da je on otrovao Staljina, iako nijedan čvrst dokaz koji bi potkrijepio ovu tvrdnju nikada nije nađen.

Nakon Staljinove smrti, Berija je postavljen za prvog zamjenika premijera, i ponovo postavljen na čelo MVD-a.

Nikita Hruščov je sazvao sastanak predsjedništva 26. lipnja 1953., gdje je napao Beriju, optuživši ga da ga je plaćala britanska obavještajna služba. Beriju je ovo potpuno iznenadilo. Upitao je, "Što se to događa, Nikita Sergejeviču?"

Molotov i ostali su tada također govorili protiv Berije, i Hruščov je predložio njegovo trenutno otpuštanje. Maljenkov je tada pritisnuo dugme na svom stolu, i dao unaprijed pripremljeni signal maršalu Georgiju Žukovu i grupi naoružanih časnika u obližnjoj sobi.

Oni su odmah upali i uhvatili Beriju. Neki izvori tvrde da je Berija ubijen na mjestu događaja, ali to vjerojatno nije točno.

Izvori govore kako je Beriji sudio "specijalni sud". Kada je donesena presuda na smrt, po kasnijim tvrdnjama Moskalenka, Berija je na koljenima molio za milost ali su on i njegovi potčinjeni odmah likvidirani.

Više o Lavrentiju Beriji PROČITATI OVDJE