Prije 35 godina ponovno je ujedinjena Njemačka

Trećeg listopada u Njemačkoj se slavi Dan njemačkog jedinstva (njem. Tag der Deutschen Einheit) jer je tog dana 1990. godine u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.

Istočnonjemački režim počeo se rušiti još u proljeće 1989., kad je Mađarska otvorila granicu prema Austriji i tako napravila rupu u Željeznoj zavjesi. Od tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli preko Mađarske i Austrije otići na Zapad.

U jesen iste godine, točnije 9. studenog 1989., došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.

Premda rušenje Berlinskog zida ima veliko simboličko značenje u njemačkoj povijesti, datum rušenja nije uzet za službeni praznik, jer se na isti dan dogodio Hitlerov pivnički puč iz 1923., kao i zloglasna Kristalna noć iz 1938. u kojoj su nacisti izvršili nasilje nad njemačkim Židovima.

Tim su ujedinjenjem Brandenburg, Mecklenburg-Zapadno Pomorje, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija te Berlin (grad i cijela njegova regija) postali nove pokrajine Savezne Republike Njemačke.

Povijesne težnje za jedinstvom Njemačke

Povijesno gledano, od početka 19. stoljeća njemačko jedinstvo (njem. Einigkeit) odraz je težnje njemačkih pokrajina za ujedinjenjem u jednu državu. Motiv jedinstva također je prisutan i u njemačkoj državnoj himni.

Predsjednik vlade ili kancelar tadašnje jake Pruske kraljevine bio Otto von Bismarck. On je zagovarao ujedinjenje Njemačke, a njegova ideja ujedinjenja bila je ratom odnosno krvlju i željezom.

Prusi su 18. siječnja 1871. godine u Versaillesu proglasili ujedinjavanja Njemačke. Ujedinjena Njemačka je po drugi put postala Carstvo. (Prvo carstvo je trajalo od X. stoljeća do 1806.) Pruski kralj je postao njemački car.

Prusi su Njemačkoj priključili dvije francuske pokrajine - Elzas i Lotargija. Francuska je morala platiti i ratnu odštetu Njemačkoj – 5 milijardi franaka u zlatu. Njemačka se počela jako brzo razvijati, a Francuska je počela naglo zaostajati u razvoju.

Istočna Njemačka nakon ujedinjenja

Zapadna Njemačka vodila igru kada je riječ o ujedinjenju. Niti jedan potez istočnonjemačkih disidenata i ni jedno nastojanje svih onih koje je pratila istočnonjemačka tajna policija nije imao nikakvu važnost za ujedinjenje.

"Do ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke došlo je isključivo zahvaljujući politici Zapadne Njemačke", ističe ugledni povjesničar i stručnjak za povijest 20. stoljeća Tvrtko Jakovina, napominjući pritom da su se procesi demontaže jednopartijskog sustava jako razlikovali od jedne do druge zemlje i da reformske snage u mnogim zemljama nisu postojale.

Tijekom prve godine postupka ujedinjenja (prije lustracije) stare "klike" bivših službenih elita (komunističke nomenklature) raspadajućeg državnog aparata pomagali su si međusobno pri otuđivanju ili prerapodijeli dobara, što je dovodilo do načela "spasiti što se može spasiti" ili "uzeti si što je bio moguće".

Produktivnost Istočne Njemačke u godini ujedinjenja bila je manja od trećine u odnosu na produktivnost u Zapadnoj Njemačkoj. To je u velikoj mjeri bila posljedica socijalne politike Istočne Njemačke: pravo na rad kao i opće jamstvo zaposlenja.

Budući da je to bio povezano s neekonomičnim viškom radne snage u brojnim tvrtkama i upravama kao i rezultat "niske motivacije za rad stvorili su gotovo nepremostive prepreke za promjenama u proizvodnji u tržišnim uvjetima." Neposredni prijelaz na tržišno gospodarstvo ispostavilo se za mnoge kao šokirajuće iskustvo.