Analiza: Pet luksuza koje si Europa više neće moći priuštiti

"Da bi sve ostalo isto, sve se mora promijeniti." Ta misao iz Leoparda, romana Giuseppea Tomasija di Lampeduse o plemićima 19. stoljeća koji pokušavaju zadržati svoje privilegije dok Sicilijom bjesni revolucija, precizno opisuje europsku dilemu u 21. stoljeću, piše Economist u analizi koju prenosimo u cijelosti:

Države koje su nekoć vladale velikim dijelovima planeta sada nelagodno promatraju kako ih bivše kolonije sustižu - ili čak prestižu. Jasno im je da su promjene nužne. Ipak, Europa se često doima jednako nespremnom za prilagodbu svijetu koji se mijenja kao i dekadentna talijanska aristokracija nekad. 

EU je u krizi

Europska unija, srce kontinenta, na neobičan način njeguje uvjerenje da se može mijenjati samo kad je natjeraju krize. Zato je ključno da shvati kako upravo u krizi danas jest. Godinama se oslanjala na kinesko tržište za rast, na ruski plin za pokretanje industrije i na američku vojnu moć za sigurnost.

Nakon tri godine rata u Ukrajini i tri mjeseca agresivnog pristupa Donalda Trumpa u Americi EU je ostala uzdrmana. U ovako nestabilnom svijetu Europa mora prihvatiti promjene. Poput plemićke obitelji koja sa zakašnjenjem shvaća da mora otpustiti dio posluge kako bi ostala solventna, Europa bi trebala krenuti od napuštanja luksuznih politika koje si više ne može priuštiti.

Vrijeme je za zreliji odnos s Britanijom

Za početak, tu je odnos kontinentalne Europe prema Britaniji. Prepucavanje s otočnim protivnikom postalo je neka vrsta tajnog zadovoljstva EU otkako je Britanija 2020. postala prva članica koja je napustila Uniju. EU je s Britanijom postupala poprilično grubo, dijelom kako bi obeshrabrila druge zemlje da pokušaju isto.

No taj argument više ne vrijedi: Brexit se danas prikazuje kao upozorenje, a ne kao primjer koji treba slijediti. Ipak, unatoč nebrojenim najavama "novih početaka" u odnosima, udaranje po "les rosbifs" (kako Francuzi zovu Britance) i dalje je na dnevnom redu. To je luksuz koji si Europa više ne može priuštiti.

Britanija ima vojnu, geopolitičku i industrijsku težinu koja može pojačati europski utjecaj u Ukrajini. Očekuje se da će na summitu 19. svibnja biti dogovoreno da Britanija sudjeluje u programima EU za naoružavanje Europe.

No, tjednima je dogovor bio blokiran jer se od Britanije tražilo da pristane na ustupke u potpuno nepovezanim područjima. Francuska, primjerice, inzistira da se prije obrambenih pitanja riješe prava na - ribolov. 

Europa mora prestati postavljati pravila svijetu

Način na koji se Europa odnosi prema udaljenijim zemljama također djeluje samodopadno. Godinama je EU pokušavala nametnuti svoja pravila - o okolišu, radnim uvjetima i brojnim drugim temama - daleko izvan svojih granica.

No, sada kad EU mora sklapati brojne trgovinske sporazume kako bi nadoknadila američki protekcionizam, to itekako jest njezin problem. Europa je sila u opadanju u globalnom gospodarstvu. Glumiti da nije luksuz je koji si više ne može priuštiti.

Umjesto Amerike više trgovine unutar Unije

Dio birokratskih prepreka već se uklanja. No moglo bi ih se ukloniti puno više - posebno unutar same EU. Ako više ne mogu slobodno trgovati s Amerikom, 27 članica EU moglo bi pojačati međusobnu suradnju. Ipak, administrativne prepreke za trgovinu uslugama između država članica i dalje su ekvivalent carini od 110%, prema podacima MMF-a.

Naručivanje - i ignoriranje - opširnih studija o poboljšanju jedinstvenog tržišta u Europi neka je vrsta svete tradicije. Nažalost, i dalje živi.

Gotovo svaki stol u Bruxellesu opterećen je sve prašnjavijim izvješćem od 400 stranica koje je prošle godine sastavio Mario Draghi, bivši talijanski premijer, prepunim razboritih prijedloga kako produbiti ekonomsku integraciju. Gotovo ništa od toga nije provedeno.

Demografija - krah koji Europa ignorira

Jedna osobito dekadentna europska navika je odgađanje rješavanja problema sve dok ne postanu toliko ozbiljni da ih je iznimno skupo riješiti. Pogledajmo primjer demografije. Godine 1980. Europa je imala oko pet radno sposobnih osoba koje su "financirale" jednog umirovljenika. Danas ih ima tri, a do 2050. taj omjer će pasti na dvije radno sposobne osobe po jednom umirovljeniku.

Štednja na obrani

Naposljetku, najviše hedonistička navika Europe posljednjih desetljeća bila je štednja na obrani. Uživanjem u "mirovnim dividendama" nakon Hladnog rata ostajalo je više novca za socijalne programe. Nekoliko zemalja, poput Italije i Belgije, tek sad pokušava ispuniti NATO-ove ciljeve o izdvajanjima za obranu od 2% BDP-a, dogovorene još 2014.

Vrijeme je za nove prioritete

Odustajanje od luksuznih politika nije samo po sebi loše. Dapače, omogućuje da se više pažnje posveti onome što je doista važno. Ciljevi EU o smanjenju emisija stakleničkih plinova na nulu do 2050. skupi su, ali nužni, iako bi se neki drugi zeleni propisi trebali još jednom preispitati.

Pomoć Ukrajini nije luksuz, naprotiv. Nije to ni financiranje socijalne države, za koju su mnogi Europljani duboko vezani. No, da bi se pažnja usmjerila na ono što doista ima smisla, treba shvatiti da promjene u svijetu zahtijevaju i promjene prioriteta, zaključuje Economist u svojoj analizi.