Rodile su zdravu djecu, a onda im rekli da su umrla: Obitelji i nakon 45 godina traže istinu

Obitelji tuže državu pred Europskim sudom jer već 45 godina traže istinu o svojim bebama, piše Dnevnik.hr.

Nakon devet mjeseci čekanja, nade i života koji su nosile pod srcem, čule su prvi plač svog djeteta. Nekoliko trenutaka kasnije uslijedila bi samo jedna rečenica medicinskog osoblja: "Vaše dijete je umrlo." Bez mogućnosti oproštaja. Bez tijela. Bez informacije gdje je ono najvrjednije pokopano.

Tek nakon raspada Jugoslavije otvorilo se pitanje koje desetljećima nije smjelo biti postavljeno: Jesu li bebe doista umirale ili se iza svega krije mnogo mračnija istina?

"Odnijeli su ga od mene"

Obitelj Šoštarić više od četiri desetljeća traži istinu o sudbini sina.

"U ponedjeljak, 24. kolovoza 1981. godine, rodila sam muško dijete koje je zaplakalo. Odnijeli su ga od mene. Kada sam tražila da ga vidim i poljubim, sestra mi ga nije htjela dati i nikada ga nisam primila. Rekli su mi da sam mlada i da ću imati još djece", rekla je Višnja.

"Ja sam otac sina Igora, koji je rođen 30. rujna 1980. godine. Odmah smo mu dali ime, znali smo sve. Tako je upisan u rodni list. Supruga je ostala u vukovarskoj bolnici, ali dijete je otišlo u Novi Sad. Prvog listopada 1980. meni su javili da je dijete umrlo. To nije igračka. To je dijete, to je život. To je nešto moje", rekao je Đuro.

Foto: Dnevnik.hr / Jesu li bebe doista umirale ili se iza svega krije mnogo mračnija istina?

Jugoslavija osamdesetih bila je država strogog sustava, hijerarhije i institucija kojima se rijetko proturječilo. U bolnicama su se odluke donosile bez objašnjenja, a roditelji su često ostajali bez prava na pitanje, uvid ili oproštaj.

40 godina čekanja

"U Vinogradskoj bolnici sam 24. kolovoza 1981. godine rodila svoje prvo dijete, svog sina kojeg sam neizmjerno iščekivala, i proklela sam dan kada sam ušla u tu zgradu", rekla je Višnja.

Od tog trenutka prošlo je više od četiri desetljeća. Tada 24-godišnja Višnja završila je na porodu u Općoj bolnici "Dr. Mladen Stojanović", današnjoj Vinogradskoj bolnici.

"Vidjela sam da dijete napreduje. Vidjela sam da je živahno, da napreduje, a 19. rujna dobila sam telegram da je dijete preminulo. Kada sam došla u bolnicu, pitala sam što se dogodilo", dodala je.

Višnja je tada dobila dokument bez liječničkog potpisa, u kojem je u jednoj rečenici pisalo kako je dijete sa srčanom manom umrlo nakon 25 dana.

"Rekla sam: dobro, došla sam se dogovoriti da dijete uzmem i pokopam. Ali rekli su mi da dijete nikako ne mogu dobiti. Jednostavno me gurala prema van, prema izlazu", kazala je.

Kako je uopće ovakav scenarij moguć, objasnio je čovjek koji je u to vrijeme bio ključna osoba Zavoda za sudsku medicinu.

"Pazite, nelogično je da bolnica želi zadržati mrtvo tijelo. Nema logike. Nema ga gdje staviti. Ima samo problema. Ako roditelji ne žele preuzeti tijelo, onda izričito kažu da ne žele. Ako žele, onda kažu da žele i pošalju prijevoznika da preuzme tijelo. Bolnica im mora dati tijelo", rekao je Dušan Zečević.

Jezivo slični scenariji

U slučaju obitelji Šoštarić potez bolnice otvorio je Pandorinu kutiju.

"Drugi dan obratila sam se matičnom uredu Općine Črnomerec kako bih zatražila rodni i smrtni list. Međutim, žena me gledala i rekla da nisu dobili nikakav dopis iz bolnice da se tog dana u dva sata rodilo neko dijete", rekla je Višnja.

Ista godina, drugi grad, ali scenarij obitelji Kašovski jezivo sličan. Njihov Igor, kako im je rečeno, preminuo je drugi dan nakon rođenja.

"Kada smo došli u Novi Sad, u bolnicu, rekli su mi da je moje dijete kremirano. Začudio sam se jer sam rekao da ću doći. Pitao sam hoću li dobiti urnu, ali su rekli da to ne daju", rekao je Đuro.

"Meni je kći nestala 1988. godine u kolovozu. Rodila sam je 24. kolovoza, a navodno je preminula u noći između 25. i 26. kolovoza. Većina te djece navodno je umirala noću. Vrijeme je bilo takvo da nisi mogao ni u vlastitoj kući reći svoju sumnju, a kamoli tužiti liječnika", rekla je Ana iz Srbije.

U tišini tadašnjeg sustava sumnje su se šaptale, a pitanja su ostajala bez odgovora i u Srbiji.

"Radovali smo se djevojčici. Rekli su mi na ultrazvuku da je djevojčica, ali eto, umro mi je sin. Konkretno, novosadsko rodilište svima je dalo odgovor da su njihova djeca kremirana", dodala je Ana.

Objašnjenja su se ponekad razlikovala, ali završetak je gotovo uvijek bio isti.

"Godine 1990. u Vukovaru je rođena djevojčica. Isti scenarij kao kod mene. Djevojčica nema jednjak, treba ga spojiti i mora se voziti u Novi Sad na operaciju. I djevojčica isto umire sutradan. Njezin muž odlazi po nju i ne dobije dijete, jer ne daju bebe", dodao je Đuro.

"Morao je postojati trag"

Kroz ispovijesti roditelja u Udruzi B.a.B.e. počeo se slagati uznemirujući mozaik tajni iz prošlosti.

"Što se tiče pojavnosti ovakvih slučajeva, zabilježili smo ih u Zagrebu i u pograničnim područjima. Ono što je karakteristično za sve slučajeve s kojima smo se susrele jest da nitko od tih roditelja nije vidio tijelo svog djeteta niti im je ono dano na ukop", rekla je Petra Kontić iz Udruge B.a.B.e.

Đuro se s neobičnim okolnostima nestanka tijela svog Igora nije mirio. Slamku utjehe tražio je u arhivu novosadske bolnice.

"Rekli su mi da osobno moram doći i podnijeti zahtjev. Onda me gospođa pitala za koju mi godinu treba dokumentacija. Rekao sam: za 1980. godinu. Ona mi je tada rekla da nemaju tu dokumentaciju, da je bila poplava i da ne moram dolaziti", rekao je Đuro.

Upravo se ovakav scenarij, slučajno ili ne, ponavlja u gotovo svim pričama.

"Pitanje glasi: kako majka iz Subotice, majka iz Niša, majka iz Zagreba i majka iz Ljubljane dobivaju isti odgovor da je bila poplava?", rekla je Ana.

Kada je Đuro krenuo istraživati ono posljednje što se može provjeriti, mjesto ukopa, uslijedio je novi šok.

"Obavještavamo vas o sljedećem: u bazi podataka JKP Lisje za 1980. godinu nema pokojnika rođenog 30. rujna 1980., a preminulog 1. listopada 1980. godine s prezimenom Kašovski. Dakle, nema ga pokopanog u Novom Sadu", rekao je Đuro.

Iako tada nije bilo digitalno doba, postojali su kartoni, prijave i evidencije koje su morale ostaviti trag onoga što se dogodilo.

"Povijest bolesti mora biti dana pacijentu. Cijeli taj problem dodatno se komplicira time što je dokumentacija u općini vođena pod različitim brojevima, koji se ne poklapaju. Dakle, puno je administrativnih problema", dodao je Zečević.

Svaka nelogičnost roditeljima je otvarala novo pitanje.

"Ono što je dosta specifično jest nekonzistentnost dokumentacije koja se tiče rođenja i smrti djece. Isto tako, ustanove u kojima se nalazi ta dokumentacija nevoljko surađuju", dodala je Kontić.

Poplava uništila arhivsku građu

Zato je Višnja odgovore odlučila potražiti ondje gdje je sve i počelo, u arhivu Vinogradske bolnice. Nakon nekoliko tjedana stigao je pisani odgovor: "Detaljnom provjerom arhivske građe utvrđeno je da je većina dokumentacije iz 1981. godine uništena poplavom."

Ubrzo je stigla dopuna. Bolnica je dostavila prijavu i potvrdu smrti. No, 45 godina poslije dokumenti koji su trebali razjasniti priču otvorili su nova pitanja. Navedeno je pogrešno ime oca. Umjesto Ivice, stoji Milan.

"Nigdje nikakve pomoći, jer svi ovi papiri, svi ovi dokumenti nikako se ne poklapaju. Nisam dobila nikakvo otpusno pismo, ništa. Kao da se to dijete nikada nije ni rodilo", rekla je Višnja.

No, 91-godišnji patolog Zečević otkriva kako su stvari tada funkcionirale.

"Kada osoba premine u zdravstvenoj ustanovi, ako obitelj nije htjela preuzeti tijelo, ono sigurno nije bilo kremirano jer ga bolnica ne bi slala u Ljubljanu. To je velik trošak. Netko to mora platiti. Kada se ide u zajedničku grobnicu, to plaća grad", rekao je Zečević.

Ako nije bilo kremiranja, nameće se novo pitanje: gdje su završila djeca koju roditelji nikada nisu vidjeli ni pokopali? Prema informacijama, bolnica je u to vrijeme za zbrinjavanje tijela preminule novorođenčadi koristila zajedničku grobnicu Grada Zagreba. Priču s mnogo nejasnoća nastoji rasvijetliti i zagrebačka policija.

"Mi upravo sada imamo aktivne izvide u medicinskoj ustanovi, temeljem dodatnih traženja državnog odvjetništva. Dio osoba koje imaju saznanja o događaju nažalost je preminuo, a dio više ne živi na području Republike Hrvatske", rekla je Marija Goatti.

Vrijeme im je uzelo mladost, godine i mir, ali nije ugasilo nadu. Dok god nema groba, odgovora ni istine, za ove roditelje potraga nije završila.

Prema bolničkoj dokumentaciji, preminuli sin gospođe Višnje trebao je biti pokopan na jednom od zagrebačkih groblja. Kako bi provjerili postoji li nakon 45 godina ikakav trag o ukopu novorođenčeta, ekipa emisije "Poziv" otvorila je arhive Gradskih groblja Zagreb. Obitelj Šoštarić konačno je doznala istinu o sudbini svog sina.

"Uvidom u Grobni očevidnik te Registar umrlih osoba, u evidencijama nije pronađen zapis o ukopu osobe prezimena Šoštarić, stare 25 dana, koja je umrla 19. rujna 1981. godine, na grobljima kojima upravlja podružnica", navodi se u arhivu Gradskih groblja Zagreb.

Ako dječak nikada nije evidentiran na groblju, nameće se pitanje gdje je završilo dijete koje je bolnica morala pokopati.

Tužba pred Europskim sudom za ljudska prava

Zbog ovakvih sumnji tri hrvatske obitelji odlučile su tužiti državu pred Europskim sudom za ljudska prava, uvjerene da istina o sudbini njihove djece nikada nije otkrivena.

Slična priča dogodila se na više mjesta, ali je li negdje pronađeno neko nestalo dijete?

"Jest. Osamdesetih godina u Kruševcu jedna je gospođa rodila dijete u državnoj bolnici. Dijete je bilo zdravo, a zatim joj je rečeno da je preminulo nakon dva dana. Četrdeset godina poslije jedan je gospodin pokušao ishoditi dokumente za vjenčanje i utvrdio da se podaci ne poklapaju s podacima iz matičnog ureda. Obratio se udrugama koje se bave nestalim bebama i 2021. godine potvrđeno je da je on zapravo dijete gospođe iz Kruševca", rekla je odvjetnica oštećenih obitelji Antonija Galić Kondža.

Može li država nakon više od četiri desetljeća uopće rekonstruirati što se dogodilo toj djeci?

"S obzirom na to da postoji medicinska i druga dokumentacija, vjerujem da je moguće rekonstruirati što se događalo. Istrage će pokazati što se svakom djetetu dogodilo i gdje je završilo", dodala je Galić Kondža.

Sud je presudio u korist obitelji. Koje su sada obveze države?

"Tužba nije ni bila koncipirana tako da se traži naknada. Upravo zato što su moje stranke rekle da novac ne može nadomjestiti ni djecu ni izgubljeno vrijeme", rekla je odvjetnica.

Što očekujete od države nakon svega što su ove obitelji prošle?

"Nadam se da će zaista ispoštovati rok, da će se potruditi pokrenuti istrage kako bi obitelji pronašle svoj mir", zaključila je.