Adriana: Putovanje jedanaestomjesečne bebe na transplantaciju jetre
Jedanaestomjesečnoj djevojčici Adriani u njenom rodnom gradu dijagnosticiran je rak jetre, hepatoblastom, koji je uzrokovao zatajenje jetre. Na temelju preporuka ljekara u Crnoj Gori, njena porodica odlučila je otputovati na liječenje u Tursku, u bolnicu Acıbadem.
Adrianina majka objašnjava da je pri rođenju bila potpuno zdrava beba sve do jednog trenutka kada se sve promijenilo. Adriana je odjednom postala nemirna, počela je plakati i odbijala je jesti i spavati. Tako je sve počelo.
„Kad je imala nekih pet mjeseci, počeli smo ići od jednog ljekara do drugog i raditi razne pretrage. Na ultrazvučnim pretragama otkrili su da je problem u njenoj jetri. Budući da nismo mogli dobiti odgovarajuće liječenje u Crnoj Gori, a ljekari su nam savjetovali da dođemo u Tursku, odmah smo prihvatili, bez oklijevanja. Jedino važno bilo je spasiti život moje kćeri.“
Potraga za pravom terapijom za Adrianu
Kada su ljekari iz Acibadema dobili Adrianin zdravstveni karton, kompletan slučaj pregledao je multidisciplinarni konzilij. Specijalisti iz nekoliko medicinskih područja, uključujući kirurge, radiologe, dječje onkologe i dječje gastroenterologe, razgovarali su o njenom stanju te zajednički zaključili da osim transplantacije jetre ne postoji druga mogućnost liječenja.
Iako su kemoterapija i uklanjanje kancerogenog dijela jetre često efikasni u liječenju hepatoblastoma, Adrianin tumor u potpunosti je prekrivao desni režanj jetre i već je zahvatio glavne krvne sudove. Iz tog razloga, jedina opcija bila je ukloniti cijelu jetru i zamijeniti je.
U ovom slučaju glavni izazov bio je kako pronaći odgovarajuću jetru. Srećom, krvna grupa njenog oca bila je kompatibilna i on je bio spreman da donira dio svoje jetre.
Početak Adrianinog liječenja u Acıbademu, u Turskoj
Prvo je Adriana neko vrijeme primala hemoterapiju kako bi se tumor u njenoj jetri smanjio. Za vrijeme tog procesa dovršene su sve potrebne pripreme za transplantaciju. Nakon toga, Adriani je izvršena transplantacija jetre s pomoću komadića jetre uzete od njenog oca, a izvršio ju je prošireni tim predvođen profesorom Hamdijem Karakayalıjem, voditeljem Odjeljenja za transplantaciju organa u bolnici Acıbadem Atakent.
Profesor Karakayalı nakon operacije dao je komentar: „Bio je to ogroman tumor i potpuno je ispunio unutrašnjost jetre. Zbog toga, osim bolova u trbuhu, pritisak uzrokovan tumorom može dovesti do mnogih simptoma koji mogu postati opasni po život. Budući da smo uklonili tumor zajedno s jetrom i zamijenili ga novom zdravom jetrom, Adriana sada nastavlja svoj život kao zdrava beba. Nadam se da će tako biti i ubuduće.“
Transplantacija jetre predstavlja izuzetno složen postupak, koji je kod djece još izazovniji. Nakon što se komadić jetre ukloni od odraslog donora, prevelik je za trbuh dojenčeta poput Adriane. Zbog toga se jetra mora smanjiti bez ugrožavanja njenog integriteta, oštećenja krvnih sudova ili žučnih kanala ili narušavanja njene funkcionalne sposobnosti. Zahvaljujući opsežnom iskustvu stručnjaka iz Acibadema koji rade transplantacije jetre kod djece, svi ovi izazovi uspješno su savladani. Adriana će, nadamo se, uživati u normalnom djetinjstvu i voditi zdrav život u budućnosti.
Stopa uspješnosti tima za transplantaciju jetre Acıbadem u ovakvim slučajevima prelazi 90 posto. Do danas su profesor Karakayalı i njegove kolege izveli ovu operaciju na više od 200 dojenčadi te nadzirali ishode liječenja s izvrsnim rezultatima.
Ponovno uživanje u životu
Nakon svih teškoća i ove duge borbe, Adriana i njeni roditelji spremni su otići kući zdravi, sretni, nasmijani i bez većih briga. Majka je sljedećim riječima izrazila svoje osjećaje i zahvalnost:
„Prije svega, duboko smo zahvalni turskim ljekarima i kompletnom medicinskom osoblju. Zadovoljni smo cjelokupnim iskustvom i sve je točno onako kako i treba biti. Moram priznati, nikada nisam vidjela zabrinutost na licima naših ljekara. Adrianino stanje bilo je zaista kritično, ali zahvaljujući njima, ona je danas ovdje s nama, nasmijana. Najviše se radujemo jednostavnim stvarima poput šetnje parkom, igranja i zajedničkog doručka kod kuće, nas troje skupa kao porodica, bez velikih briga ili problema. Ti jednostavni trenuci znače najviše. Danas, ono što osjećam iznad svega je neizmjerna sreća, jer znam da je pred njom dug i zdrav život.“
