Iako je u bosanskohercegovačkoj politici na visokim pozicijama i bitnim mjestima značajan broj žena, one su ipak u sjeni muških kolega, odnosno šefova stranaka. Unatoč damama na važnim funkcijama, u Bosni i Hercegovini još uvijek se čini kako je politika ipak ''muški posao''.
Ana-Mari Bošnjak, docentica na studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, kaže za portal Bljesak.info kako teza da je politika u Bosni i Hercegovini, unatoč vidljivom broju žena na visokim funkcijama, i dalje percipirana kao ''muški posao'' na prvi pogled djeluje kontradiktorno.
Dodaje kako ta percepcija nije rezultat puke statistike, nego dubljih obrazaca političke kulture i raspodjele moći.
''Broj žena na ključnim dužnostima jest važan i ne treba ga minimizirati. No politička reprezentacija nije samo pitanje prisutnosti, nego i pitanje stvarnog utjecaja, pristupa mrežama odlučivanja i mogućnosti oblikovanja agende. Kako upozorava Anne Phillips, sama dugotrajna podzastupljenost neke društvene skupine ukazuje na strukturni problem. Čak i kada se formalna zastupljenost poveća, to ne znači da su nestali obrasci koji politiku oblikuju kao zatvoren, hijerarhijski i tradicionalno maskuliniziran prostor'', kaže Bošnjak.
Politička analitičarka, Tanja Topić, kaže kako smo ''tradicionalno patrijarhalno društvo u kojem se politika doživljava kao isključivo muški posao''.
''Mačo balkansko poimanje politike svodi ženu na dekor u politici. Istina je da imamo žene na važnim državnim funkcijama, ali su tu po 'odobrenju' stranačkih sefova, bez tih naloga, one ne bi zauzimale te pozicije'', kaže za Bljesak.info Topić navodeći kako procese vode i njima upravljaju isključivo muškarci.
I Ivana Marić je politička analitičarka i savjetnica za odnose s javnošću, smatra kako je bosanskohercegovačko društvo i dalje u velikoj mjeri patrijarhalno, s izraženim stereotipima o ''prirodnim'' ulogama muškaraca i žena.
''To se jasno vidi i u komentarima koji se upućuju ženama u politici – od poruka da im je 'mjesto u kuhinji' do sugestija kako bi se trebale oblačiti, s kim se družiti ili kako živjeti privatni život. Sve su to razlozi koji djelomično objašnjavaju zašto u politici nema više žena. Međutim, to ne može biti opravdanje. Za svako društvo je gubitak kada se veliki broj sposobnih žena ne odluči ući u političku arenu'', navodi Marić.
Dodala je kako brojna istraživanja pokazuju da su kompanije u čijim upravama sjede i žene često uspješnije od onih s isključivo muškim upravama.
''Slično vrijedi i za politiku. Različita iskustva i perspektive doprinose kvalitetnijem donošenju odluka i civiliziranijem političkom dijalogu. Naravno, ovo ne znači da su žene same po sebi 'bolje' od muškaraca, ali je u praksi često vidljivo da u komunikaciji koriste manje uvreda, manje poziva na nasilje i manje agresivnu retoriku'', kaže Marić ističući kako je to dijelom posljedica drugačijeg društvenog odgoja i očekivanja koja se postavljaju pred žene.
Bošnjak naglašava kako ''u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, koje primarno prati druge linije identiteta i legitimacije, rod često ostaje sekundarna dimenzija, a žene koje uđu u vrh politike nerijetko moraju djelovati unutar već uspostavljenih 'pravila igre'''.
''Ta pravila, povijesno vezana uz koncepte autoriteta, snage i kontrole, i dalje nose simbolički pečat maskuliniteta. Istodobno, istraživanja političke participacije pokazuju da prepreke nisu samo institucionalne nego i kulturne. Fenomen 'labirinta' upućuje na to da se žene susreću s nizom prepreka – od predrasuda i drugačijih kriterija procjene kompetencija, do dvostrukih očekivanja vezanih uz profesionalnu i obiteljsku ulogu'', kaže Bošnjak.
Navodi kako nije riječ o jednoj barijeri na vrhu, nego o čitavoj mreži suptilnih ograničenja.
''Važno je naglasiti i jednu ambivalentnost: od žena se često očekuje da 'promijene politiku', da unesu novu kulturu dijaloga i etike. Taj argument o 'oživljavanju demokracije' ima snažnu simboličku vrijednost, ali istodobno ženama nameće dodatni teret – one ne samo da trebaju biti jednako uspješne kao muškarci, nego i moralno superiorne ili transformativne. Stoga percepcija da je politika 'muški posao' opstaje ne zato što nema žena na funkcijama, nego zato što se temeljni obrasci političkog djelovanja sporo mijenjaju. Prisutnost žena može imati snažan efekt uzora i dugoročno mijenjati političku socijalizaciju mlađih generacija. No bez promjene stranačkih praksi, političkog diskursa i društvenih očekivanja, simbolička slika politike ostat će snažno obilježena tradicionalnim rodnim kodovima'', kaže za Bljesak.info Bošnjak.
Marić ističe kako u okolnostima u kojima je online prostor dugo bio nedovoljno reguliran, i u kojem je necivilizirana komunikacija postala gotovo uobičajena nije teško razumjeti zašto se mnoge žene ne odlučuju aktivnije uključiti u politiku.
''Uz političke kritike koje dobivaju svi, žene su često izložene i komentarima o izgledu, bračnom statusu ili osobnom životu, pa čak i insinuacijama o njihovom moralnom karakteru. Nerijetko se spominju i njihova djeca, upravo zato što se zna da takve poruke mogu djelovati zastrašujuće i obeshrabrujuće. Ljudi jednostavno nisu 'napravljeni' da trpe toliku količinu brutalnih napada u kojima se osoba dehumanizira i priziva joj se zlo. U takvom okruženju gotovo je čudno da se itko uopće odlučuje baviti politikom'', ističe Marić.
Kaže kako se nada da će se Bosna i Hercegovina postepeno sve više približavati razvijenim demokratskim društvima u kojima žene zauzimaju važne političke funkcije.
''Tamo žene ne dolaze na pozicije zato što ih je neki muški lider odabrao i postavio, već zato što su se za te funkcije izborile vlastitim znanjem, obrazovanjem i političkim radom'', navodi Marić.
Topić ipak smatra da ono što žene kandidira za te funkcije je djelomično isti stil komunikacije kao stranačkih šefova.
''Dovoljno je povući paralelu između Milorada Dodika i Željke Cvijanović, na jednoj strani te Dragana Čovića i Borjane Krišto. Prvi politički par koristi istu retoriku, često je ona agresivna i sugovornicima se obraćaju s visine i arogantno. Čović i Kristo su umjereniji u izričaju, ali ne mogu navesti niti jednu odluku koju su Cvijanović i Krišto samostalno donijele, a da su bile u neskladu s Dodikom i Čovićem. Na ostalim razinama ženama je 'dopušteno' da sjede u foteljama, ali što dalje od izvršne vlasti'', kaže Topić.
Naglašava kako kao društvo trebamo naučiti razgovarati na civiliziran način, izgraditi kulturu dijaloga i s poštovanjem se odnositi prema neistomišljenicima.
''Trebamo zahtijevati ravnopravan tretman žena, da njihove kompetencije i znanje budu faktori preporuke za određene funkcije nikako nalog stranačkih šefova. Da stignemo do te razine, potrajat će'', upozorava Topić.
Marić zaključuje kako u Bosni i Hercegovini i dalje postoji značajan broj žena koje na političkoj sceni opstaju zahvaljujući političkim mentorima, a ostaju tu dok god se povinuju njihovim uputama, baš kao što to radi i većina muškaraca u politici.
''Zato veći broj žena u politici sam po sebi nije dovoljan. Društvu su potrebni političari – i žene i muškarci – koji imaju znanje, stav, hrabrost i osobni integritet'', kaže Marić.
