Godinu 2025. u Bosni i Hercegovini moglo bi se opisati kao godinu zastoja koji se prodaje kao proces.
Formalno, mnogo se govorilo o „kretanju naprijed“: europskom putu, reformama, stabilnosti i partnerstvima. Suštinski, međutim, prevladavao je osjećaj umora – institucija koje funkcioniraju na minimumu, politike koja proizvodi buku umjesto rješenja te društva koje se privikava na trajnu izvanrednost kao na normalno stanje.
Politički, 2025. bila je godina upravljanja krizama bez stvarne namjere njihova rješavanja. Sukobi su se održavali na niskoj temperaturi, ali su stalno tinjali – dovoljno da blokiraju ozbiljne pomake, a nedovoljno da izazovu odlučnu reakciju međunarodne zajednice. Retorika je bila oštra, ali predvidiva; potezi rijetko hrabri, a češće taktički.
Ekonomski i društveno, bila je to godina preživljavanja, a ne planiranja. Inflacija, rast cijena i opća nesigurnost postali su trajni okvir svakodnevice, dok je iseljavanje nastavilo biti tihi referendum protiv budućnosti zemlje. Ljudi su se snalazili individualno jer je kolektivni okvir sve slabiji.
U medijskom smislu, 2025. je bila godina narativa bez epiloga: stalnih „presudnih tjedana“, „povijesnih odluka“ i „posljednjih prilika“ koje se nikada nisu doista dogodile. Stvarnost je bila manje dramatična, ali dugoročno teža – spor gubitak povjerenja u mogućnost promjene.
Na koncu, 2025. u Bosni i Hercegovini nije bila godina velikog sloma, ali ni preokreta. Bila je to godina u kojoj se vrijeme osjećalo kao teret – poput pješčanog sata koji polako curi, bez jasne predodžbe što slijedi kada se isprazni. Kad bi imala jednu ključnu riječ, bila bi to: odgađanje.
