Na današnji dan: Masovna uhićenja pripadnika Hrvatskog proljeća

U ranu zoru 11. siječnja 1972. godine uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća.

Na današnji dan uhićeni su poimence: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.

Bila je to posljedica Titove odluke o gušenju pokreta, koja je donesena još prethodne godine na sjednici u Karađorđevu i zbog koje je veći dio hrvatskog republičkog vodstva već bio uklonjen s položaja.

U stanovima uhićenih provedena je premetačina koja je trajala satima, no u kojoj nisu pronađeni dokumenti o zavjeri protiv države.

Uhićenici su dovedeni pred sudove, pod optužbama za nacionalizam, kontrarevolucionarstvo i separatizam. Sljedećih dana uhićeni su i drugi pojedinci, a mnogi su ostali bez posla.

Val političkog, policijskog i obavještajnog terora u Hrvatskoj potkraj i tijekom 1972. godine prouzročio je najveći egzodus Hrvata od propasti NDH. U inozemstvo su bili prisiljeni otići mnogi hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa…

Obračun s nepoćudnim Hrvatima rezultirao je famoznom hrvatskom šutnjom, prekinutom tek novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske. 

Pročitajte još

Prije pola stoljeća ugušeno je Hrvatsko proljeće

Što je Hrvatsko proljeće?

Hrvatsko proljeće bilo je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.

To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.

Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima.

Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.

U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu.

Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. 

Dublji korjeni

Korijeni Maspoka su pak nastali u prvim godinama poraća Drugog svjetskog rata. Pokret je bio iz više središta koja su djelovala neovisno jedna o drugima.

To su bili KPH (SKH), hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, Katolička Crkva, HAZU (ondašnja JAZU), Hrvatska matica iseljenika (ondašnja Matica iseljenika Hrvatske), Matica hrvatska, Institut za povijest radničkog pokreta, razni nakladnici te velika poduzeća.

Nezadovoljnici u vladajućoj stranci su stvorili oporbu nakon što je ubijen Andrija Hebrang. Daljnji poticaj zbijanju redova bila su očita izigravanja hrvatskih gospodarskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji.

Od 1955. na čelu tog pokreta je Većeslav Holjevac, a onda uz njega se pojavljuju djelom Ivan Šibl, Marko Koprtla, generali JNA dr. Franjo Tuđman, Nikola Kaić, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, admiral JRM Srećko Manola, pukovnik JNA Ivan Mutak, Zvonimir Komarica, razni hrvatski partizanski borci, brojni umjetnici, novinari te mlađi politički radnici.

Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je sukladno mogućnostima i ideoloških ograničenja u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, gospodarskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda. 

Pročitajte još

Bio je četiri desetljeća gubernator Hrvatske i Titov bliski suradnik

Vraćanje dostojanstva narodu

Pokretači Hrvatskog proljća su bili dio hrvatske partijske (SKH) elite te ondašnje organizacije, koje bi prema današnjem kriteriju bile organizacije civilnog društva: Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika (onda pod imenom Društvo književnika Hrvatske), Zajednica pisaca TIN te pripadnici humanističke inteligencije i studenti. Većina protagonista bili su ondašnji ili bivši članovi SK.

Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji.
Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret.

Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda pod izlikom grijeha neizabranog ratnog režima iz NDH. 

Protivnici Proljeća i konotacije

Dužnosnici koji su se protivili procesima koje nazivamo hrvatskim proljećem bili su Dušan Dragosavac, Ema Derossi-Bjelajac, Jure Bilić, Ante Josipović, Milka Planinc, Josip Vrhovec, Jelica Radojčević, svi iz članovi IK CK SKH, predsjednik Saveza sindikata Hrvatske Milutin Baltić, Čedo Grbić, iz SUBNOR-a Pero Car, iz JNA general Rade Bulat.

Iz hrvatskog partijskog vrha to su bili Vladimir Bakarić te predsjednik Sabor SRH Jakov Blažević. Od studenata, prema Wikipediji, to su bili "Žarko Puhovski..., Damir Grubiša..., Lino Veljak, ...Dušan Čizmić Marović, Stipan Marović i drugi".

Premda je Hrvatsko proljeće bilo tipičan reformni pokret u kasnoj fazi socijalističkog poretka, njegove su posebnosti bile izražene u fetišizaciji međuodnosa klasnoga i nacionalnoga.

Hrvatsko je proljeće uzdrmalo strukture integralistički koncipirane SFRJ, kao i monolitnost partijske države. Unatoč iluzijama o pokroviteljstvu Josipa Broza nad reformnim pokretom, on i vodstvo SKJ u njemu su sve više vidjeli opasna suparnika.

Moćne skupine unutar JNA i srpske zajednice u Hrvatskoj također su dominantno djelovale protiv proljećara. Inozemni prigovori, sa sovjetske i zapadne strane, bitno su odredili strategiju slamanja pokreta, iako on ni u jednom trenutku nije mogao promijeniti ustaljeni hladnoratovski poredak i mjesto SFRJ u blokovskome rascjepu.

Tito je 4. srpnja 1971. u razgovoru s hrvatskim vodstvom već zagovarao mjere protiv "divljanja nacionalizma". Početak studentskoga štrajka, u drugoj polovici studenoga 1971., dao je izliku za intervenciju protiv hrvatskog reformnog vodstva, koje je već bilo izgubilo povjerenje državnog i partijskog vrha.