Državna imovina: Ničija, a svačija

Pitanje zabrane raspolaganja državnom imovinom u Bosni i Hercegovini jedno je od najvećih kočnica razvoja u zemlji. Trakavica koja je nastala odlukama Visokih predstavnika traje godinama i sve više utječe na planove i razvoj općina i gradova, posebno u Federaciji BiH koje poštuju ove odluke, dok ih one u Republici Srpskoj ne poštuju.

Postoji opravdana bojazan kako bi taj problem mogao zakočiti i neke od najvećih infrastrukturnih projekata u zemlji.

Posljedice dugotrajne zabrane

Što neka zabrana duže traje, to ona sve više gubi smisao. A zabrana raspolaganja državnom imovinom traje još od 2005. godine odlukom o privremenoj zabrani tadašnjeg Visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. Dodatan problem stvorio je Christian Schmidt proširenjem te odluke 2022. godine. Posljedice tih odluka postaju sve problematičnije.

"Protekom vremena kao što vidimo ne samo da je ona izgubila svoj smisao nego je postala i štetna, a pogotovo štetu trpe lokalne zajednice koji bi i trebale biti nositelji svojinskih prava na državnoj imovini. A koja bi se opet koristila za njihov gospodarski, ekonomski i infrastrukturni razvoj. Jedno od rješenja koje bi sigurno bilo možda i najbolje je kada bi OHR povukao svoju zabranu", kazao je za Radioteleviziju Herceg-Bosne pravnik Damir Sakić.

"Cesta, voda, odvodnja, sve ono što je bitno za život ljudi i svaka druga infrastruktura, praktično su nama vezane ruke, ne možemo neophodno ništa po tom pitanju uraditi, a neophodno je da se radi. Drugi značajniji problem je gospodarstvo, kada je ono u pitanju državna imovina koja je zapuštena, nitko o njoj ne vodi računa, u konačnici je treba privesti namjeni", dodaje dopredsjednik Saveza općina i gradova FBiH Mladen Mišurić Ramljak.

S obzirom na to da OHR trenutačno nema namjeru povlačenja spornog zakona, državna imovina se ne može ni privesti namjeni. A mogućnost domaćeg dogovora uklanjaju isključivi stavovi srpske i bošnjačke politike, odnosno jedan stav da je državna imovina riješena u Daytonu i da pripada entitetima, a drugi da ona pripada isključivo državi.

Najviše trpe općine i gradovi

"Između ta dva tako čvrsta stava, najviše ispaštaju lokalne zajednice, a ispašta i sama državna imovina, koja se krči, koja nestaje, kojom se svaki dan raspolaže, a ni da država, ali ni većina njenih građana od toga nema koristi kakvu bi trebala imati", objašnjava Sakić.

Nova apsurdna situacija je što općine i gradovi trpe pravne posljedice pa se i ne usuđuju ulaziti u neke projekte koje zadiru u državnu imovinu.

Savez se obraćao Uredu Visokog predstavnika, ali dobili su odgovor kako ovaj problem trebaju riješiti domaći političari dogovorom na državnoj razini, a oni tu volju ne pokazuju ni za puno lakša pitanja. No, zato lokalne zajednice ispaštaju na vrlo banalne načine.

"Izgrađena trafostanica, odnosno rekonstruirana i postavljena veća. Umjesto starog drvenog stupa koji je bio skoro pred obaranjem, postavljen je novi stup i nova trafostanica, elektroenergetski inspektor želi isključiti napajanje električnom energijom ljudima koji su desetljećima bili opskrbljivani električnom energijom s tog istog mjesta. Mi smo tu bez građevinske dozvole za koju se nitko ne usudi izdati je. Dakle to je jedan mali primjer. Nikome ne smeta što je nanovo izgrađeno nešto je postojalo desetljećima tu", ističe Mišurić Ramljak.

Bosna i Hercegovina do daljnjega tako ostaje jedina zemlja čije općine i gradovi ne smiju koristiti resurse na svom prostoru za neki opći razvoj, a njeni građani primjerice ne mogu kupiti neko zemljište koje je u državnom vlasništvu da bi izgradili kuću.

Ostaje stoga pitanje zdravog razuma i potencijalnog domaćeg kompromisa ili da stranci preuzmu odgovornost i isprave vlastite pogreške u našoj zemlji. U protivnom, šteta može biti još i veća u budućnosti, piše RTV HB.