Truskanje do događaja velike važnosti

Nakon truskanja do mostarskog sajma gospodarstva prometnicom koja bi trebala silne goste dovesti do, kako tvrde, najvećeg gospodarstvenog događaja u regiji (iako bi najveći takav događaj trebao biti otvaranje tvornice, a ne izlaganje na silu), Mostar je dobio još jedno truskanje do događaja velike važnosti.

Osim što će posjetitelji na otvaranje izložbe desetljeća, ako budu dolazili pješke, proći pored čudne, montažne signalizacije na cesti o kojoj nitko ne vodi računa i koju razvlači kako tko hoće, i na velike sadržaje mostarskog Proljeća doći će se preskačući rovove rekonstrukcija. Nije da se i do sada Mostarom hodalo po ravnom, ali teško se oteti dojmu da radovi u gradu, koji se diči i pokušava dičiti imenom središnjice kulture, gospodarstva i turizma ovog dijela zemlje, potpuno vremenski pogrešno tempirani.

Umjesto da je tako važne događaje, ako ih se već tako predstavlja, grad dočekao zategnut i ušminkan, s velikom manifestacijom krenulo je i veliko lopatanje. Logično bi bilo da se u novu sezonu kreće s novim licem i da se radovi izvode daleko od očiju turista, kojih se toliko priziva, i visokih delegacija, kojih ima na svakom koraku jer su kod nas svi visoki. Lopate bi s početkom sezone trebale mirovati, a raditi puno više metle. No, šminkanje ulice kroz koju bi trebala proći kulturna svita grada i regije baš je krenula u vrijeme kad će samoprozvanim hramom kulture odzvanjati gostujuća umjetnost, jer za domaću nema novca.

A novac će sigurno biti izlika za kašnjenje radova, jer grad bez izbora i očeva koji službeno donose odluke i očeva koji ih neslužbeno provode, godinama živi na rubu dna uvijek prazne kasice. S druge strane, mnogi će reći da je bolje ikad nego nikad. No, kad su mostarski radovi u pitanju, budući da ih većina ostane nedovršena, nekad je bolje nikako nego ikako.

Mostarski nesklad i nedorečene nadležnosti najbolje pokazuju njegove ulice. Ukoliko pomislite parking ispred zgrade na bilo koji način označiti svojim, grad vam to neće dopustiti jer će reći kako to nije vaše. No, kad očekujete da komunalci počiste taj parking, onda će vam reći kako to trebate počistiti sami jer je to vaše.

Isti nesklad caruje i nad zelenim površinama. Tako samo policajci u Mostaru znaju koja je površina zelenija od neke druge, pa će vam parking naplatiti na jednoj površini, koja je zelena bila u prošlom stoljeću, ali ćete ostati nekažnjeni ako parkirate samo nekoliko metara dalje na površini identične boje. I nove zelene površine, obećane u medijima, čekaju neki čudan kalendar sjetve, pa će se umjesto proljetne pripreme za ozelenjivanje, po starom dobrom običaju u radove krenuti s prvim kišama, pa će se odgoditi za neka druga, bolja vremena koja nikako da dođu.

O neskladu u mostarskim semaforima, rješenju čije kritike zadaju najviše glavobolje gradskim ocima, ne treba puno ni govoriti. Tako pješaci Mostaru (oni koji poštuju prijelaze i svjetla semafora) trebaju biti spremni na troskok jer je čudna računica vremena potrebnog za prelazak ceste, pa tek što ste zakoračili na zeleno, bljesne crveno. Ili ono što je ostalo od njega. Posebna su priča prelasci s kolicima preko pješačkih prijelaza. Drugim okom pak treba paziti na prilaz pješačkom prijelazu jer neusklađeni radovi nisu predvidjeli dovršetak pločnika ili su pak predvidjeli da stup semafora bude na sred pločnika, a prolaz za kolica može se pohvaliti nekim čudnim mjernim jedinicama.

Neusklađeni su i satovi čistoće u Mostaru, pa će u sred prometne špice nakon radnog vremena, na sred ulice zapeti kamion što prazni kontejnere. Tako se opjevana djelatnost, što radi noću a spava danju, okrenula naglavačke baš kao i logika u gradu u kojem na istoj površini dvije kućice, jedna do druge, ne podliježu istoj legalizaciji i u kojoj se nešto desetljećima sporno poravna preko noći.

Logika mostarskih radova daleko je od logike i ozbiljnosti i primjera je bezbroj. Grad kojeg sve više onih koji u njemu žive na silu zovu gradom, a on se na silu gura na kartu centara ovoga i onoga, samo se krpi. Izvikani radovi su napola dovršene kopačine izvođene puževim koracima, koje u normalnom svijetu, kojem često držimo lekcije, ne bi prošla ni pod dječju igru.