Portret: Vladimir Putin graditelj sovjetske Rusije

Svijet se iznenadio kad je Rusija počela s invazijom na Krim, ali - je li trebao biti iznenađen, pita se BBC-jev novinar i autor Oliver Bullough i dokazuje da ruski predsjednik Vladimir Putin od dolaska na vlast prije 15 godina nije tajio ambiciju da obnovi rusku važnost i moć.

Sredinom kolovoza 1999. zastupnici ruske Dume sastali su se kako bi glasovali o povjerenju novom kandidatu za premijera. Poslušali su njegov govor, postavili mu nekoliko pitanja i rutinski ga potvrdili. Bio je to peti premijer predsjednika Borisa Jeljcina u 16 mjeseci te mu čak jedan od stranačkih čelnika u Dumi nije mogao zapamtiti prezime. Zato i ne začuđuje što ni ostatak svijeta nije obraćao previše pažnje na njegov govor. Bilo je malo vjerojatno da će rusku vladu voditi dulje od nekoliko mjeseci, pa čemu se zamarati njime?

Taj je čovjek bio bivši oficir KGB-a Vladimir Putin. Od tog kolovoza '99. pa sve do danas, bilo kao predsjednik ili premijer, nalazi se na čelu najveće države svijeta. Malotko je to tada shvatio, jer je malotko slušao, da je taj govor zapravo bio obrazac manje-više svega što je Putin od tada napravio na reizgradnji zemlje na rubu kolapsa.

Samo godinu prije, Rusija se gušila u dugovima. Plaće zaposlenicima u javnom sektoru stizale su s mjesecima zakašnjenja, kad bi uopće stigle. Temeljna infrastruktura se urušavala. Najvrednija državna imovina bila je u rukama šačice oligarha koji su zemljom upravljali kao privatnim posjedom.

Nekoć moćna ruska vojska izgubila je rat u Čečeniji, regiji koja je imala manje stanovnika nego Rusija vojnika. Tri bivše sovjetske saveznice iz Varšavskog pakta prešle su u NATO, dovevši Savez do ruskih granica. Državu je vodio Jeljcin, pijanac krhka zdravlja. Situacija je bila očajna, ali Putin je imao plan.

"Ne mogu pobrojati sve zadatke koji stoje pred ovom vladom. Ali jedno znam sigurno: nijedan od tih zadataka ne može se provesti bez uvođenja temeljnog reda i discipline u državi, bez jačanja vertikalnog lanca", rekao je zastupnicima Dume.

Nostalgija za izgubljenim sjajem

Rođen u Lenjingradu 1952. godine, Putin je sazrio u vrijeme zlatnih godina SSSR-a. Sputnjik, hidrogenska bomba, Lajka i Jurij Gagarin, svjedočili su o sovjetskoj sposobnosti i pameti. Intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. pokazale su sovjetsku čvrstoću i odlučnost. Sovjetski građani uživali su u vremenu mira i napretka. Život je bio dobar. Ljudi su bili plaćeni. Svijet ih poštivao. Svi su znali svoje mjesto.

Kada je Putin govorio u Dumi, domovina mu je bila drugačija. Govorio je jezikom čovjeka koji je žalio za izgubljenim vremenima. Nije to rekao eksplicitno, ali bio je pogođen time što Rusija koji mjesec prije nije uspjela zaustaviti NATO i pomoći Srbiji na Kosovu.

"Rusija je stoljećima bila velika sila i još uvijek je. Uvijek je imala legitimne zone interesa. Ne smijemo od toga odustati, niti smijemo dopustiti da se naše mišljenje ignorira", rekao je.

Njegova je unutarnja politika bila obnova reda i stabilnosti. Njegova je vanjska politika bila obnova ruskog položaja u svjetskim pitanjima. To je najavio na samom početku. Da su ga samo slušali, nijedan njegov potez nikoga poslije ne bi iznenadio. Od tada je iskoristio svaku mogućnost koju mu je povijest pružila, od 11. rujna 2001. do ukrajinske revolucije 2013. godine, da ispuni svoje ciljeve. Bio je taktički oštrouman i brutalno oportun.

Borba s Čečenima i oligarsima

Očito mjesto za početak Putinove kampanje bila je Čečenija, simbol ruske propasti. Čečeni su porazili Jeljicinov pokušaj da slomi njihovu samoproglašenu neovisnost. Ali bila je to gorka pobjeda. Rat je u Čečeniji razorio ljude, ekonomiju i infrastrukturu. Postala je mračno mjesto zločina i kriminala i nitko, do Putina, po tom pitanju nije učinio ništa.

Skupine za ljudska prava i zapadne vlade optužile su Putina za kršenje i ruskog i međunarodnog zakona u progonu čečenskih protivnika. Stotine vojnika i tisuće Čečena ubijeni su. Stotine tisuća Čečena završilo je u izbjeglištvu izvan Rusije, ali je ruski teritorijalni integritet osiguran, a Putin je počeo obnovu ruskog prestiža. Za ruske patriote on nije bio samo čovjek koji im može isplatiti plaće i mirovine, nego i čovjek koji je spreman uprljati ruke kako bi obranio domovinu. Popularnost mu je skočila na 70 posto i od tada se rijetko spušta ispod.

Nakon 11. rujna, Putin je svoje akcije u Čečeniji predstavio kao globalnu borbu protiv terorizma i tako zagušio međunarodne kritike o ponašanju njegovih vojnika. Nakratko se i zbližio s američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom, koji je čak tvrdio da je Putinu proniknuo u dušu, dok ih američka intervencija u Iraku opet nije razdvojila jer ruski predsjednik nipošto nije htio odobriti invaziju u Vijeću sigurnosti.

U domovini se u međuvremenu obrušio na najmoćnije oligarhe. Prvo s onima koji su kontrolirali medije, a zatim je 2003. uhitio najbogatijeg Rusa Mihaila Hodorkovskog. Njegova naftna kompanija je raskomadana i pretvorena u državne kompanije. Hodorkovski je osuđen u procesu čiji su rezultat svi znali unaprijed i koji je ponovno izazvao velike kritike Zapada. "Kada je uhitio Hodorokovskog, mislim da je svima postalo jasno da Putin ne goni oligarhe kako bi obnovio snagu demokracije i civilnog društva. To je napravio za izgradnju svog autoritarnog režima", kazala je tadašnja dopisnica Financial Timesa iz Moskve Chrystia Freeland.

Na parlamentarnim izborima 2003. Putinova stranka osvojila je dvije trećine mjesta u Dumi. On je izbore ocijenio korakom u jačanju demokracije, a promatrači Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) posve suprotno od toga.

Govori što misli, radi što govori

U samo četiri godine Putin je pregazio Čečeniju, utišao slobodu medija, suzbio oligarhe i kreirao parlament koji će učiniti sve što on želi. Postigao je i da se Rusiju opet sluša u međunarodnim okvirima.

"On govori što misli i radi što govori vjerojatno mnogo više od bilo kojega suvremenog državnika. Zapadni analitičari često pokušavaju otkriti neki skriveni smisao u njegovim istupima, a toga najčešće nema", kaže Dmitrij Linik, šef londonskog dopisništva radija Glas Rusije u Londonu. "Mislim da njegova pokretačka snaga nije osobna ambicija i glad za vlašću. On je nacionalist. Ne u ruskom etničkom, nego u ruskom federalnom smislu. To ga pokreće", dodao je.

Putin se poziva na međunarodna načela, a zatim od njih odustaje kad mu to odgovara. U Iraku je 2003. čvrsto branio međunarodno pravo, a potom u Gruziju 2008. poslao vojsku ni ne pretvarajući se da pokušava konzultirati Vijeće sigurnosti. Prošle godine intervencija u Siriji po međunarodnom pravu nije dolazila u obzir, a sad je intervencija u Ukrajini legitimna i opravdana. Možda ne po načelima, ali Putinov cilj je uvijek bio isti - maksimalizirati rusku moć i prkositi zapadnim pokušajima da je suzbije.

"Imamo razloga smatrati da se famozna politika 'obuzdavanja' Rusije, provođena u 18., 19. i 20. stoljeću, nastavlja i danas. Stalno nas pokušavaju stjerati u kut jer imamo neovisnu poziciju. Ako pokušate stisnuti oprugu do kraja, jako će vas udariti natrag. To treba zapamtiti", rekao je Putin prošli tjedan u govoru povodom aneksije Krima, u kojem je ponovio sva svoja stajališta iz 1999.

Uz birokraciju i naftu do 'sovjetske' Rusije

Pošto jednom čovjeku nije lako samome oblikovati državu, Putin treba pomoć jedne od ključnih skupina ruskog društva - državne birokracije. Oni su za svoju pomoć bogato nagrađeni. Samo su im prošle godine plaće narasle 20 posto, ali to izaziva prenapregnutost državnog proračuna. Putinova proračunska potrošnja znači da sve više ovisi o cijeni nafte.

"Putin se sam stjerao u kut uništivši svaki neovisni izvor vlasti u Rusiji. Ima samo birokraciju u koju se može pouzdati i mora pojačavati njezino financiranje kako bi je održao lojalnom", kaže Ben Judah, britanski autor knjige "Krhko carstvo", knjige o Putinovoj Rusiji. "Prije ili kasnije, novac će presušiti i Putin će se naći u istoj poziciji kao sovjetski čelnici kasnih 80-ih, koji su se morali nositi s ekonomskom i političkom krizom pokušavajući održati zemlju na okupu. Putin sad izgleda jak, ali njegov je Kremlj izgrađen na jednoj stvari koju Rusija ne kontrolira: cijeni nafte", dodaje.

Putin je obnovio neke sovjetske simbole. Vratio je nacionalnu himnu iz sovjetskog doba i pojedine sovjetske ambleme te se drži pobjedničke sovjetske antifašističke tradicije iz Drugog svjetskog rata. Prigrlio je i neke vrijednosti iz predsovjetskog doba, poput Ruske pravoslavne crkve i amestirao neke sovjetske disidente. Uspio je u izgradnji svoje verzije zemlje iz svog djetinjstva. Zemlje koja može u svijetu djelovati neovisno, u kojoj je neposluh pod kontrolom, a kremaljska se vlast ne preispituje. To je, međutim, mač s dvije oštrice, jer je SSSR propao s razlogom, a Rusija stvorena na njegovu sliku riskira istu sudbinu.

Po Vladimiru Bukovskom, disidentu koji je proveo desetljeće u sovjetskim zatvorima prije nego što je protjeran na Zapad 1976. godine, Putin je totalno iskren kada kaže da je raspad Sovjetskog Saveza bio geopolitička katastrofa. "On ne razumije da je raspad sovjetskog sustava bio predodređen i zato vjeruje kako je njegova misija da ga obnovi". Kao oficir KGB-a srednjeg ranga Putin nije imao perspektivu visokih dužnosnika koji su jako dobro znali da se SSSR urušio pod teretom vlastite neučinkovitosti, a ne zbog zapadne zavjere, kaže Bukovski. "A to ga vodi... ravno u ponavljanje istih pogrešaka", naglašava.

Putinova odluka o invaziji na Krim donijeta je naglo i nagonski. Putin nema nikoga tko bi ga upozorio na dugoročne posljedice njegovih poteza, i dok se u to sam ne uvjeri, nastavit će svojim smjerom. To znači da će odnosi sa Zapadom ostati neugodni, pogotovo na područjima koje ruski predsjednik smatra svojom zonom "legitimnih interesa".

Ali nitko ne može reći da na to davno nije bio upozoren.