Odgovor Oručeviću: Ne sam, Safete!

''Zadao se Safet Oručević ovih dana pravo'', objavila je Hrvatska republikanska stranka navodeći kako je ''u misiji spašavanja napaćenog naroda, zagrabio je medijski prostor posljednjih dana, kao što je na račun istog tog naroda svojedobno grabio dosta toga''.

''Zna da ga poslovno emotivna veza s 'neprijateljima' s druge strane toliko jako veže, da će se teško netko od njih odlučiti zamjeriti i odgovoriti na izgovorene gluposti i neistine. I jedni, i drugi su vidjeli da je u ovoj besperspektivnoj i feudalno podijeljenoj BiH jedini pravi brand koji se najbolje prodaje patnja i mučeništvo na račun tuđe žrtve. Položenih vijenaca sve više, naroda sve manje, a njima sve bolje. No, nisu svi u Mostaru slijepi pored zdravih očiju, i to za novac'', navodi HRS dodajući kako bi bio red odgovoriti Oručeviću ''na gluposti koje govori, zajedno s bratijom koju predvodi''.

O deblokadi i spajanju

HRS reagira na Oručevićeve navode da je ''deblokada i spajanje sa slobodnom teritorijom 30.6.1993., proboj obruča HVO-a i HV-a bila odvažna i odlučujuća borba za opstanak cijele Hercegovine, kao i za pristanak druge strane na potpisivanje Vašingtonskog sporazuma i okončanje sukoba''.

''Kao tadašnji predsjednik IO SDA zna on vrlo dobro kako, blokade nikada nije ni bilo. Koridor koji je išao lijevom obalom Neretve, povezujući teritorij pod kontrolom ABiH je bio otvoren cijelo vrijeme i koji je služio za opskrbu ne samo lijeve obale grada Mostara, nego i Sarajeva, i Središnje Bosne i drugih krajeva, za što postoje brojni dokumenti. Primjerice, 23.02.1993. (dakle prije „herojske deblokade grada“) Dragan Vikić piše Bruni Stojiću, generalu Praljku, Milivoju Petkoviću (za one koji ne znaju, to je pola od „zločinačke Šestorke“) u kojem zahvaljuje za pribavljene MTS-ove, te naručuje dalje 20 raketnih bacača, 2 bestrzajna topa, 200 granata, 30 000 metaka za PAM itd. Zna vrlo dobro Oručević koliko je muke u ratno vrijeme bilo potrebno ne samo ovo utovariti i prenijeti, nego i osigurati neometan prolaz. On to zna jer je kao „predsjednik odbora za izbjeglice i marketing“ preko istog slao izbjeglice u Hrvatsku i dalje za Europu, o čemu je tada uvelike pisao princu Bakiru, prije njihovog susreta u „središtu UZP zločina“, tj. u Zagrebu. Nije samo slao izbjeglice, nego svakog tko je bio iole „darežljivi“ prema njemu, pa je tako za one „najdarežljivije“ redovito pisao i zapovjednicima „zločinačkog“ HVO-a. Toliko je, dakle, taj „zločinački obruč“ bio čvrst kada je kroz njega prolazilo naoružanje u jednom smjeru, a u drugom izbjeglice, ranjenici i Safetovi „darežljivci“'', navodi HRS.

Reagira se i na navode da je ''Armija umirila front prema srpskim snagama u rejonu Mostara i osigurala logistiku koja je bila presudna za uspjeh operacije''.

O stolnom gradu

''„Umirila“ znači da je ta ista ABiH u tom periodu uvelike trgovala sa vojskom RS-a, o čemu postoje ne samo pismeni dokumenti, svjedočenja direktno uključenih aktera, nego i tonski zapisi. Oručević to vrlo dobro zna jer je on osobno, po nalogu Rasima Delića, „umirivao“ front na direktnoj liniji sa Ratkom Mladićem. Dana 16. srpnja 1993. Ratko Mladić za Tanjug izjavljuje “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“. Tu su pomoć i dobili, te je suradnja toliko bila uznapredovala da je na jesen vojska RS-a artiljerijski bila u potpunosti podrška ABiH. Suradnja je trajala skoro dvije godine. Srbi su „po narudžbi“ ispaljivali granate po položajima HVO-a, ispaljujući često i više od narudžbe. Pukovnik Gušić je govorio da to više „kuća časti“. Kako je ta kuća „častila“ znaju, primjerice, obitelji pokojnih djevojčica Antonije Sesar i Danijele Vidović koje su poginule kod mostarske katedrale, i druge tada djece ranjene u „osloboditeljskom“ granatiranju mostarske katedrale'', navode republikanci.

Dotiču se i tvrdnje: „Na isti datum tri godine kasnije smo ostvarili pobjedu bez koje bi Mostar danas bio hrvatski stolni grad. Tom pobjedom svih Mostaraca, onih koji su ostali u gradu, kao i ogromnog broja protjeranih širom svijeta, pobijedili smo nadmoćni HDZ, omogućili razvoj grada i cijelom svijetu pokazali da su u gradu ostali i opstali i Bošnjaci i Srbi. To je pobjeda multietničke Hercegovine“.

''Ako je 30. lipnja 1996. ostvarena pobjeda „multietničkog Mostara“, kako je moguća onda današnja priča o „Teheranu na lijevoj i Las Vegasu na desnoj obali“? Je li to taj „omogućeni razvoj“? Što se tiče „opstanka“, prema popisu iz 2013. u Mostaru živi 105797 žitelja, od čega 51216 Hrvata (48,4%), 46752 Bošnjaka (44,2%) i 4421 (4,2%) Srba. Gledano po, uvjetno rečeno, „obalama“, na desnoj „zločinačkoj“ živi procentualno Hrvata 78%, Bošnjaka 18% i 4% Srba, dok na lijevoj, „herojski“ oslobođenoj živi 96% Bošnjaka, 3% Srba i 1 % Hrvata. Što se tiče „pobjede multietničke Hercegovine“, primjerice u „zločinačkom“ Stocu živi 38,2% Bošnjaka, u „zločinačkoj“ Čapljini živi 17,4% Bošnjaka, dok u zločinačkom Prozoru-Rami 24,7% Bošnjaka. U „herojski“ oslobođenom Konjicu Hrvata živi 6%, Srba 1,4%. U herojskoj Jablanici Hrvata ima 7%, Srba 0,5%. Prema službenim podacima ministarstva civilnih poslova, koeficijent povrata prognanih i izbjeglih je najveći na područjima koja su bila pod kontrolom „zločinaca“ iz HVO-a. Pogodite gdje je najmanja: u onim „herojski oslobođenim“. Dakle „multietnička Hercegovina“ s kojom se Oručević hvali je u biti ona koja je bila pod kontrolom „zločinaca“ iz HVO-a, dok je ona etnički očišćena, a što se najbolje vidi po samome gradu Mostaru, ona „herojski oslobođena“'', navodi HRS.

Dvojaka mjerila

Stranka piše kako nije prvi put da Oručević  ima dvojaka mjerila.

''U jednom trenutku, kao odgovorni za marketing u ratu, tražio je od HVO-a vozilo vojne policije, da bi u drugom vojnicima ABiH dijelio famozne „upute muslimanskom borcu“, stigle iz Zenice, a na osnovu kojih se ritualno ubijalo na toj istoj herojski oslobođenoj lijevoj obali, što je u svome svjedočenju u Haagu priznao i sami ef. Smajkić'', piše HRS.

Reagira se i na izjave: ''Što se tiče toga čiji je Stari most, reći ću da je on most svih Mostaraca bez obzira na nacionalnost, onih koji su plakali kad su ga rušili i onih koji su kasnije pjevali da će 'Stari izroniti za one što ga vole'. Stari most nije onih koji su pjevali i pjevaju 'Tiho, tiho teče Neretva, nema više, dušo, mostova'.“

''Dakle, Stari most nije u vlasništvu grada Mostara i njegovih žitelja, nego Safeta Oručevića. On odlučuje čiji je, čije će ga reflektori obasjavati po noći. Nije još dosegao razinu odlučivanja tko ga može prijeći, a tko ne, ali uz kvalitetan mučenički rad i dodatnu svesrdnu pomoć kolega/partnera sa „zločinačke“ strane, i to će ubrzo doći. No, to se odavno zna čije je vlasništvo, i to ne samo Stari most, nego i cijeli Stari grad i „oslobođena“ strana. Pokušajte legalno otvoriti obrtničku radnju, restoran, ćevabdžinicu, i sve će vam biti jasno. Ne morate ni to, otiđite na Musalu i parkirajte vozilo, pa vidite hoće li vam doći djelatnik Ljubinog MO-Parkinga ili neke druge, isto tako legalne, firme'', navodi HRS.

Iskreni suživot

Stranka ističe kako će istinski nutarnji mir i iskreni suživot u Mostaru zaživjeti tek u trenutku kada u drugi plan padnu ratni profiteri, s obje strane, koji su sve svoje stekli na račun tuđe žrtve i krvavo se bore, lažima generirati mržnju među ljudima, kako bi mogli što dulje parazitariti na tuđoj žrtvi.

''Safete Oručeviću, reci nam kada ti je dosta da iskupimo koliko ti treba, pa da više ne kontaminiraš naš prostor. I ne sam Safete! Povedi sa sobom svoje kolege s „ove“ strane, kolege koje poput tebe tuđu žrtvu koriste za osobni probitak. Kolege koje ti se ne žele zamjeriti, odgovoriti ti, kojima si ti bliži nego narod koji ih je birao i na račun kojeg postadoše suvremeni feudalci. Sve ste stekli hraneći mržnjom običan puk, pa bi sada opet, jer drugo ništa i ne znate. Zadnji ste koji bi nam trebali dijeliti moralne lekcije. Vi ste sebe i svoje riješili, ali ono što bi morali znati jest sljedeće: Nikad više nitko neće dobiti na poklon Stari most i lijevu obalu!'', navodi se u priopćenju koje potpisuje Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske Republikanske Stranke