Utorak je, 18. siječnja 1977. godine, hladno jutro. Na vojnom aerodromu u Batajnici Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, ispratio je Josipa Broza Tita na put prema Libiji.
Nedugo potom i sam se ukrcao u gotovo novi zrakoplov Learjet 25, registracije YU-BJH, s ciljem da se što prije vrati u Sarajevo. Ondje ga je čekala sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.
Međutim, nikada nije sletio na sarajevski aerodrom. Gotovo pola stoljeća kasnije, olupina zrakoplova na planini Inač i dalje simbolizira jednu od najvećih tragedija i neriješenih misterija bivše Jugoslavije.
U 10 sati i 54 minute kontrola leta izgubila je svaki kontakt s letjelicom. Osim Džemala i njegove supruge Razije, u zrakoplovu su se nalazili i visoki vladini dužnosnici te članovi posade: dr. Smajo Hrle, podtajnik u Bijedićevu kabinetu, osobni pratitelj Zijad Alikalfić, domaćica Anđelka Muzička, piloti Stevan Leka i Murat Hanić te zrakoplovni mehaničar Ilija Jevđenović. Ukupno osam osoba.
Zrakoplov je letio prema Sarajevu, ali umjesto započinjanja procedure slijetanja skrenuo je s planirane rute i udario u vrh planine Inač u gustoj magli, nedaleko od sela Bjelovići kod Kreševa.
Almasa Bejtić, mještanka, prva je čula zaglušujući udarac. Ubrzo je pokrenuta opsežna potraga. Zbog nepristupačnog terena prekrivenog snijegom i iznimno loših vremenskih uvjeta, spasilačke ekipe jedva su se probile do mjesta nesreće. Prizor je bio strašan. Olupina je bila razbacana po planinskoj padini.
Tijela stradalih izvučena su tek sljedećeg dana, 19. siječnja, helikopterom. Džemal i Razija Bijedić pokopani su dva dana kasnije u Sarajevu, uz najviše državne i vojne počasti, a vijenac je osobno položio Josip Broz Tito, vidljivo potresen gubitkom jednog od svojih najbližih i najpouzdanijih suradnika.
Državno povjerenstvo, formirano odmah nakon nesreće, provelo je istragu i kao službeni uzrok navelo "ljudski faktor". U izvješću se navodi kako je zrakoplov letio brzinom većom od dopuštene za tu fazu leta te kako je posada prekasno i prenisko izvela zaokret pri slijetanju.
Zrakoplov je udario u planinski greben na visini od 1.366 metara, što je bilo gotovo tristo metara ispod minimalne sigurne visine za taj sektor. Povjerenstvo je također kritiziralo službu koja je okupila posadu, navodeći kako je kopilot Murat Hanić ocijenjen kao pilot "ispod prosjeka".
Iako je službena verzija bila jasna, u javnosti su se odmah pojavile sumnje. Džemal Bijedić nije bio samo premijer. U osjetljivom razdoblju starenja Josipa Broza Tita smatran je jednim od najozbiljnijih kandidata za njegova nasljednika.
Bio je umjeren, iznimno popularan u svim republikama, nije pripadao ni srpskoj ni hrvatskoj struji te je uživao Titovo neograničeno povjerenje.
Takav položaj, smatrali su mnogi, stvorio mu je moćne neprijatelje u određenim vojnim i političkim krugovima kojima se nije sviđao scenarij u kojem bi Bošnjak-musliman preuzeo vodstvo države.
Sumnje su dodatno pojačane činjenicom da obitelji Bijedić nikada nije omogućen potpuni pristup istražnoj dokumentaciji, koja se i danas čuva u arhivu u Beogradu.
Godinama kasnije pojavila su se svjedočanstva koja su bacila novo svjetlo na tragediju. Pukovnik JNA Lazo Vukosavljević, koji je bio među prvima na mjestu nesreće, tvrdio je da su instrumenti, poput visinomjera i brzinomjera, pokazivali nelogične i netočne vrijednosti.
Jedna od najraširenijih teorija zavjere navodi da je visinomjer na aerodromu Batajnica namjerno podešen kako bi pokazivao veću visinu od stvarne, čime je posada dovedena u smrtonosnu zabludu.
Smrt Džemala Bijedića nije bila samo osobna tragedija, već i ogroman politički gubitak. Zajedno s Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem pripadao je "zlatnoj generaciji" bosanskih političara koji su uspjeli promijeniti status republike unutar jugoslavenske federacije.
Ustrajavao je kako Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika s punim subjektivitetom, a ne, kako se često vjerovalo, "novčić za džeparenje" između Beograda i Zagreba. Odigrao je ključnu ulogu u ustavno-pravnom priznavanju Muslimana kao nacije 1971. godine, čime je stabilizirana multietnička ravnoteža u republici.
Njegovi napori doveli su do pokretanja velikih infrastrukturnih i industrijskih projekata, poput Mostarskog aluminijskog kombinata i modernizacije željezničke pruge Sarajevo – Ploče, čime je Bosna i Hercegovina počela izlaziti iz statusa nerazvijenog područja.
Kao premijer Jugoslavije od 1971. godine bio je jedini kojem je Tito povjerio dva uzastopna mandata, što je bila jasna potvrda njegovih sposobnosti. Rijetkom diplomatskom vještinom pregovarao je s američkim predsjednicima i sovjetskim čelnicima, osiguravajući ključne gospodarske ugovore za Jugoslaviju i očuvanje njezina nesvrstanog položaja, pišu Nezavisne.
