Ismet Čučurević iz Konjica: 20 godina tražim naknadu za auto koji mi je oteo HV

Nakon cijelih 20 godina, Ismet Čučurević iz Konjica u srijedu je opet posjetio Makarsku. Dok je posljednji put jedva izvukao živu glavu, ovaj put došao je po pravdu: na Općinskom sudu u Makarskoj održano je ročište u povodu njegove tužbe kojom traži naknadu štete za mercedes 190 E, star šest godina, koji mu je Vojna policija HV-a otela 25. listopada 1992. godine.

– Nije bilo puno takvih na cesti. Rađen za američko tržište, full oprema, imao je klimu, iznutra drvo, ma baš je lijep auto bio – sa sjetom se prisjeća Čučurević, koji je početkom rata redovito noćio u Makarskoj na proputovanju u BiH. Bio je, naime, angažiran na prikupljanju pomoći, i za Armiju BiH i za HVO.

Tada se još nisu dijelili, kaže Čučurević za Slobodnu Dalmaciju, borili su se zajedno. On se praktički neometano kretao kroz nadzorne točke jer je imao propusnicu s potpisom Mladena Bujasa, organizatora prvih postrojbi ZNG-a u Dalmaciji i ključne osobe u obrani grada Splita.

Tako je bilo sve dok jednog dana nije naišao na punkt Vojne policije na ulazu u Makarsku. Krajem 1992. godine stvari između Hrvata i Muslimana očito nisu više bile tako idilične. Ni potvrda Mladena Bujasa nije puno pomogla. – Kad su me zaustavili, veli taj vojni policajac kolegi:

”Eto, što sam ti rekao, treba pričekat još malo pa će naić pravi auto.” Tu su me izvukli iz auta, odveli u Loru i dali mi da potpišem potvrdu o oduzimanju predmeta – prisjeća se Čučurević mučnih događaja. No, nije se želio tek tako pomiriti s pljenidbom, pa se, odmah nakon što je pušten, uputio natrag u Makarsku. Angažirao je odvjetnika Antuna Miličevića.

– Odvjetnik Miličević odmah je krenuo u Loru tražiti kopiju prometne dozvole, knjižice vozila, zelene karte. Ni meni nije jasno, kad o tome razmišljam nakon toliko godina, kako je bio tako hrabar i kako je uspio sve to i dobiti. Krenuli smo odmah s postupkom, ali nije slutilo na dobro – prisjeća se Čučurević. U sljedećih nekoliko mjeseci u Makarsku je dolazio dva puta.

– Čim bih ja stigao, odmah bi me privodili u Loru. Prvi put su me nakon Lore odveli na granicu i pustili, a sljedeći put sam dobio izgon. Tada mi je odvjetnik rekao da ne dolazim više, da će on voditi spor i javiti mi se kad dobijem presudu, a da ja ne dolazim jer je očito da bi me sljedeći put mogli likvidirati. Zaplijenjeni mercedes nije dopao u ruke bilo kome.

“Zadužio” ga je ni manje ni više nego Tvrtko Pašalić, pukovnik, šef tadašnje Sigurnosno-informativne službe za Dalmaciju. Postoje određene nesuglasice oko načina na koji je preuzeo automobil: u dopisu sudu od 24. svibnja 1993. zapovjednik VP-a Srećko Galić objašnjava da je vozilo oduzeto zbog provjere, te da ga je dan poslije preuzeo Tvrtko Pašalić, no da nije potpisao nikakav dokument.

Tijekom svjedočenja na sudu, pak, Pašalić je kazao da mu je limuzinu za službene potrebe dodijelila Uprava SIS-a u Zagrebu, te da on osobno nije bio u kontaktu s Vojnom policijom, nazvavši tvrdnje zapovjednika Galića netočnima. Sve to Ismet govori bez gorčine, kao osoba koja je u ratu prošla i puno gore stvari. Prave muke počele su ubrzo nakon ovih događanja.

U njegovo selo pokraj Konjica banula su devetorica u odorama HVO-a, tražeći baš njega da ga odvedu “na razgovor”. Snašao se i počeo bježati automobilom. Zapucali su za njim, izrešetali auto, jedan metak “pogladio” ga je po glavi, no uspio je pobjeći u šumu.

Kako je bio naoružan, nisu se usudili za njim, prisjeća se. I tako je prošao rat, prošlo je 20 godina, odvjetnik koji je zastupao Čučurevića u međuvremenu je preminuo, a spor još nije okončan. Jedna je presuda, doduše, donesena, i to u Čučurevićevu korist, no Županijski sud poništio ju je uz nalog da se na ponovnom suđenju provjeri je li Čučurević osuđen za neko kazneno djelo.

Naime, godinu dana nakon zapljene, kad su shvatili da je Čučurević pokrenuo spor, Vojna policija je Državnom odvjetništvu proslijedila kaznenu prijavu uz optužbe da je Čučurević “širio vjersku i rasnu mržnu i netrpeljivost”. Te su optužbe poslije odbačene, no nitko o tome nije obavijestio ni sud ni tužitelja. Kako “Slobodna” neslužbeno doznaje, DORH je odbacio kaznenu prijavu, a spis je u međuvremenu i uništen.

– Valjda ne bih budio mržnju u drugih da sam vozio stojadina – sliježe Čučurević ramenima. Sutkinja je na raspravi odlučila da se za tužitelja Čučurevića službeno zatraži dokaz o tome da protiv njega nije vođen kazneni postupak. To je još jedini dokument koji je preostao na putu između Ismeta Čučurevića i pravde.