Grad spava, ali ne samo Grad već i grad. Mostar ima problem sa samim sobom i to je svima jasno - ili nije. Očigledno je stupanj nesvjesti dosegao visok nivo i ljudi su jednostavno, iz dugogodišnje ignorancije, oguglali na mnoge stvari koje se dešavaju oko njih. Međutim, najveći problem je što su roditelji oguglali na odgoj vlastite djece, što je vidljivo svakim danom na ulici, i to usred bijela dana.
Nekoliko puta smo pisali o vandaliziranju parka na Bijelom Brijegu, koji je svaki put bio u gorem stanju, a danas je ovaj park totalno uništen.
''Navečer dolaze i uništavaju, sve su to klinci od nekih 15 - 16 godina. Dolaze iz drugih dijelova grada, a redovno im se pridruže i neki pojedinci iz našeg naselja'', kazala je prije dvije godine za Bljesak jedna od stanarki ovog naselja.
''Bilo kakva logika i zdrav razum ne mogu prihvatiti uništavanje nečega što nikom ne smeta, a pogotovo nečeg što je tu na sveopću korist, kao što su igralište i park'', ovako bi rekli mnogi od nas koji ne vide dublji problem. Ali ovo uništavanje itekako ima svoju logiku. Problem je obrazovne i emotivne prirode. Mi ne volimo sami sebe, svoj grad, s prijezirom odbacujemo bilo kakvu priliku za učenjem i napretkom, ismijavamo a kasnije i otjeramo one najbolje među nama, dakle - stojimo u mjestu, rovarimo u patologiji koju sami uzgajamo i prema tome - ne volimo ni vlastitu djecu. Jer da ih volimo približno onoliko koliko se u to kunemo naši i njihovi životi bili bi bar malo drugačiji i sretniji.
Pedagogija, psihologija, socijalni rad, obrazovne institucije, organi reda, kućni odgoj… Sve je u velikom rasulu u našem gradu koji nepresatno izmišlja projekte, organizira festivale, mami turiste, često prodaje ''muda pod bubrege'', a u glave naše djece (tamo gdje se ne usudimo zaviriti) ljepota, red i mir očigledno izaziva anksioznost koja ih frustrira i tjera u agresivu.
Bolji izbor im očigledno nismo ponudili, a za to nam nitko nije kriv. Osim nas.
