Poznati mostarski poduzetnik izgubio tužbu protiv Dnevnog lista

Poznati mostarski poduzetnik i suvlasnik hotela ”Mostar” Ante Vidačak izgubio je tužbu protiv Dnevnog lista, glavnog urednika Darija Lukića i novinarke Vanje Bjelica-Čabrilo.

Županijski sud u Mostaru donio je presudu kojom se žalba tužitelja Ante Vidačka koga zastupa odvjetnica Dušanka Šoljić –Ćorić odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženih koje zastupaju odvjetnice Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac uvažava i prvostupanjska presuda preinačava.

”Žalba tuženih se uvažava i prvostupanjska presuda se preinačava na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog klevete kojim traži da mu tuženi isplate iznos od po 5.000, 00 KM te da se presuda objavi u tisku udarnim naslovom na polovini prve stranice kao najavu, kao i na drugoj stranci, u istoj veličini prostota (dvije trećine) u centralnom dijelu, istim fontom, istaknutim okvirom, kao što je natpis na tim stranicama u izdanju od nedjelje 22.12.2013. godine, ali i internetskom izdanju www.dnevni-list.ba, gdje je prenesena ista vijest, istim prostorom, fontom i naslovom kako je objavljeno u ovom mediju, sve o svom trošku u roku od 30 dana i da mu naknadi troškove postupka”, navodi se u presudi Županijskog suda Mostar.

Ante Vidačak 2014. godine podnio je tužbu za naknadu štete zbog klevete zbog teksta objavljenog u prosincu 2013. godine u Dnevnom listu. Tekst se bavio problematikom nedonošenja proračuna institucija BiH zbog čega je bila upitna isplata plaća i mirovina, te su u vezi s tom problematikom preneseni navodi političara i parlamentaraca koji su tvrdili kako je jedan od problema što se proračun neusvajai taj što se u njemu nije našlo šest milijuna maraka za kapitalne investicije u Mostaru. U tekstu je navedeno kako se navodno te kapitalne investicije dovode u vezu sa kupovinom prostora za smještaj državnih institucija od Ante Vidačka koji je prijatelj i kum lidera HDZ-a Dragana Čovića.

Županijski sud ocijenio je da u tekstu autor ništa nije iznio kao činjenicu, već je samo prenio nečije izražavanje, to jest navode parlamentaraca iz oporbe. Županijski sud u Mostaru navodi kako je presudu donio na osnovu materijalnih dokaza iznesenih u prvostupanjskom postupku. ”Tuženi su u ovoj parnici potpuno uspjeli, pa im se priznaje nagrada za sastav žalbe u iznosu od 827 KM, koliko je iznosila prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih u FBiH u mjesecu studenom 2015. kada je preduzeta ova radnja…Ostale troškove nisu ni tražili”, navodi se u obrazloženju presude.

Vidačak je tužbu podnio Općinskom sudu u Mostaru i tražio naknadu štete zbog klevete i to po pet tisuća maraka naknade od Dnevnog lista, novinarke i glavnog urednika, te objavu presude na naslovnoj stranici, te na stranicama broj dva i tri. Vidačak je naveo da traži naknadu za ugrožavanje ugleda i nanošenje duševne boli.

U tužbi je naveo kako je zbog teksta doživio duševnu bol, te da je ”pod stalnim pritiskom prezira i sumnjičenja okoline, otežanog sprovođenja poslovnih odluka zbog narušenog ugleda, ugroženog poslovnog autoriteta – kojeg je godinama stvarao napornim radom i zalaganjem (u tuzemstvu i inozemstvu” . U tužbi je, između ostalog navedeno i: ”Tužitelja posebno traumatizira osjećaj nelagode pred starim roditeljima, napetost i nelagoda, stres različitog intenziteta u cijeloj obitelji – sve zbog prednjih klevetničkih navoda. Zbog svega – osjeća uznemirenost, tjeskobu, depresiju, ali i strah za obitelj i poslovne projekte -jer su, objektivno, zbog huškačkog tona iznesenih objeda izloženi opasnosti od pojedinačnih fizičkih napada i subverzivnih aktivnosti labilnih osoba koje povjeruju objavljenom članku. Sve se manifestira i lošijom zdravstvenom situacijom (srčanim tegobama), lošom koncentracijom, bezvoljnosti, nedostatku elana za obavljanje svakodnevnih obveza na poslu, te nesanicom. Dakle, prednja situacija rezultira i udarom na zdravstveno stanje i producira pogoršanje istog , tako da je uobičajeni život tužitelja od objavljivanja i trajanja objave ove klevete poremećen, pogoršan. Zbog straha za članove obitelji i imovinu – angažirao je i zaštitarsku službu, koji financijski trošak je izvanredan i uvjetovan isključivo objavljenim člankom. U redovnom životu takvog troška nema jer mu nije potrebna bilo kakva a kamo li fizička zaštita za njega i njegove poslovne objekte”.

Slične navode izrekao je i na sudu. Njegova supruga Mirjana Vidačak na Općinskom sudu je svjedočila kako su zbog teksta imali prezir okoline, ”često su im umirovljenici za vrijeme šetnje gradom dobacivali ružne riječi, majci tužitelja umirovljenici su govorili da ih je pokrao njezin sin….a njezina djeca nisu mogla izlaziti naveče kao ranije, jer su im govorili da im je otac lopov”.

Općinski sud u Mostaru u studenom 2015. godine donio je presudu da su tuženi dužni tužitelju na ime naknade pričinjene štete solidarno isplatiti iznos od 3.000 KM sa zateznom kamatom, kao i uvod i izreku presude na polovini prve stranice, te dvije trećine druge i treće stranice.

Obrazloženje

Odvjetnici tuženih u žalbi Županijskom sudu jasno su osporili sve navode iz tužbe, kao i navode iz presude Općinskog suda u Mostaru koju je donijela sudac Ramiza Karadža.

U presudu Županijskog suda navodi se da prema čl2. stav 1. točka b. Zakona o zaštiti od klevete uređivanjem građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, želi se postići, između ostalog, da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanje koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.

U presudi koju je odnijelo sudsko vijeće u sastavu: Merima Ćatić, predsjedavajuća, te članovi Rabija Tanović i Sanja Začinović navodi se da je Članom 10. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, propisano: Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i Ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. …Prilikom ocjene da li navodi iz spornog teksta predstavljaju klevetničke izražavanje, prvostepeni sud zanemaruje naprijed citirani član 3. Zakona, prema kojem se ovaj zakon tumači na takav način koji u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavnja, iz kojeg razloga nepotpuno i usko tumači čl. 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koji svakom garantira pravo na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja, kao osnovni princip u demokratskom društvu, štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je to izražavanje izneseno. Prema stavu Europskog suda za ljudska prava istaknutom u presudi Handyside Vs UK, sloboda izražavanja je jedan od bitnih osnova demokratskog društva, jedan od bitnih preduvjeta za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka i ona se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neškodljivim i nevažnim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtjevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Legitimno opravdanje za ograničenje slobode izražavanja ili kaznu ne može biti obična, društvena potreba, nego baš neodgodiva(hitna) društvena potreba, pa bi, po ocjeni ovog suda, zaključak da se u pogledu spornih navoda iz spornih tekstova radi o kleveti, bile povrijeđene odredbe čl. 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, čime bi bio narušen princip slobode izražavanja”, navodi se između ostalog.

Pojašnjava se kako da bi došlo do naknade nematerijalne štete licu kome je povrijeđena čast iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica drugom licu potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da štetnik iznosi ili pronosi činjenice o određenom licu koje se odnose na njegovu prošlost ili na njegovo znanje ili sposobnosti, da te činjenice nisu istinite, da štetnik zna ili bi morao znati da su navodi koje iznosi ili pronosi o drugom licu neistiniti i da je uslijed toga tome licu prouzrokovana određena materijalna šteta.