U 104. godini života preminula je najstarija Stočanka, Ivana Vujnović, zvana Menaluša, iz stolačkog sela Doluša. Rođena je 25. kolovoza 1922. godine.
Posljednjih dana bila je slaba, no do prije godinu dana još je vrijedno plela i vezla, oduševljavala pričama iz davnina te dijelila s drugima sjećanja na tešku prošlost, piše Stolac.city.
Prije godinu dana portal Stolac.city je objavio priču o Ivani u kojoj je spomenula kako malo pamti oba svjetska rata i Domovinski rat. Iako Prvi svjetski rat "Veliki rat", kako se još kaže nije upamtila, sjećala se njegovih posljedica, kao i razorne "španjolice". Petnaest godina, po riječima nevjeste Ivanke, bila je vezana za krevet.
"Ne slušaju noge, a nije ni čudo kuda sam sve hodala čuvajući hajvan", znala je reći Ivana. Zbog zdravstvenih problema liječila se u bolnici u Stocu, a više puta je boravila i na rehabilitaciji u Igalu. Pomoć je, govorila je, bila privremena, s čim se s vremenom pomirila. Unatoč svemu, do posljednjih godina odlično je vidjela, bila bistra uma i sjećala se, kako je znala reći, "svih detalja iz života".
Ivana je bila najstarija od četvero djece Nikole i Anice Menalo iz Cerova, u općini Neum. Za Đuru Vujnovića udala se 16. studenoga 1947. godine.
Prisjećajući se života, govorila je bez uljepšavanja:
"Bilo je teško nakon onog najprvog rata, nije bilo hrane. Nas je u kući bilo osamnaestoro, radili smo zemlju, držali stoku, sijali žito. Oralo se volovima i konjima, to nas je držalo. Kad sam se udala za Đuru, došla sam na golu podinu. Narod je bio izbjegao u Slavoniju, pa se vratio, sve srušeno i spaljeno. Spavali smo na kamenim krevetima, ali smo radili. Čuvajući ovce i dijeleći janjce, stalnim radom nekako smo izišli iz tog jada."
Na pitanje o dugovječnosti i prehrani, Ivana je bila jednostavna i iskrena: "Jeli smo što smo imali, žito i brašno, raštiku, kupus, puru, suhu bravetinu i svinjetinu, jaja... sve domaće. U trgovinu se išlo samo po ulje. Nije bilo frižidera, meso se sušilo."
Cijeloga života, čvrsto je vjerovala u Boga. U crkvu išla kad god je mogla, pješke, na konju ili s autom. Na Misu su išla sva kućna čeljad. Nikada se nije ni pitalo niti o tome raspravljalo, na Misu se išlo... Na misu su išli svi. U kući se redovito molilo Bogu, znala je reći ova skromna žena.
Do posljednjeg daha o Ivani su brinuli nevjesta Ivanka i sin Milenko, uz veliku pažnju unučadi i praunučadi. Najstarija Stočanka otišla je tiho i mirno, onako kako je i živjela.
Priče Menaluše iz Doluše zasigurno će se još dugo prepričavati.
