Marš mira preko Veleži u sjećanje na ubijene civile Nevesinja

Nekoliko stotina sudionika iz cijele Bosne i Hercegovine u petak je krenulo na 15. Marš mira "Put života Mostar - Nevesinje", kojim se obilježava obljetnica stradanja bošnjačkih civila iz Nevesinja.

Dok su prelazili planinu Velež, stazama kojima su prije 34 godine civili bježali prema za njih slobodnom teritoriju, oni koji su tim putem već jednom prošli prisjećali su se lipnja 1992., kada nisu znali hoće li preživjeti.

Prvog dana sudionici su pješačili od Bakraćuše, preko Majdana i Ćabe, pa sve do Sopilje, gdje su prenoćili. Put su nastavili sljedećeg dana, od Sopilje preko Maćipolja, Lakta i Hrušte do Kljune.

Neki su uspjeli proći

Kad god bi netko posustao od umora, Milada Husnić, koju u Nevesinju svi odmilja zovu Tetka, bila je tu da ga ohrabri.

"Ovim sam putem prvi put prošla kada mi je bilo nepunih 19 godina. Nismo imali hrane ni vode, u skupini su bile dvije bebe koje su plakale. Tada ni put nismo poznavali", prisjetila se Husnić i dodala da je ovo sada "izlet" u odnosu na 1992., kada su se borili za goli život.

Prema njezinim riječima, skupina u kojoj je bila uspjela se spasiti, dok skupina od 72 osobe, koja je krenula poslije njih iz sela Kljuna, nije uspjela doći do slobodnog teritorija jer su njezini članovi na putu ubijeni.

Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, na području Nevesinja u lipnju 1992. napadnuta su bošnjačka sela, a civili su ubijani, protjerivani i zatočavani, dok su imovina i vjerski objekti sustavno uništavani. U presudama su dokumentirana ubojstva civila iz Kljune, Presjeke i drugih sela, kao i zločini nad ženama i djecom, čija su tijela u pojedinim slučajevima pronađena u jamama i sekundarnim grobnicama.

Zbijeg preko planine

Velež je kao devetogodišnjak prešao i Sanel Mutilović, predsjednik Udruge građana "Progres" Nevesinje, zahvaljujući kojoj se već godinama organizira ovaj pohod.

"Moj pokojni otac, zajedno s još pet ljudi, 20. lipnja 1992. godine otišao je tim putem u izviđanje kako bi provjerili može li se proći i kamo narod može izbjeći", kaže Mutilović.

Prisjeća se da su se vratili sljedeći dan i obavijestili mještane da je put prohodan te je 21. lipnja u 4:15 kolona civila krenula tim pravcem.

"Zahvaljujući njima, ljudi su uspjeli proći. Moj otac prošao je taj put, ja sam prošao taj put i danas, kada organiziram i vodim Marš, možete samo zamisliti što to znači za mene", kaže on. Podsjeća da je u Nevesinju stradao velik broj stanovnika te navodi da je to druga općina, nakon Srebrenice, po postotku stradalog stanovništva.

"Puno je nemoćnih ubijeno, među njima i 26 djece, a jedno je bilo novorođenče staro svega sedam dana, bez imena. Zamislite da se to prepusti zaboravu. Naša je obveza prenositi sjećanje na mlade", kaže Mutilović.

Prema dostupnim podacima, u lipnju i srpnju 1992. godine na području Nevesinja ubijeno je 305 Bošnjaka i 14 Hrvata. Među ubijenima bilo je 26 djece, a najmlađa žrtva imala je svega sedam dana.

Tijekom uspona sudionici su posjetili i pećinu na Veleži u kojoj su se civili skrivali tijekom 1992. godine. Prema svjedočenjima preživjelih, dio ljudi u pećini je kratko boravio i nastavljao put, dok je druga skupina ondje provela više dana, u teškim uvjetima, bez hrane i vode, a dio njih kasnije je stradao na tom području.

Razdvajanje

Svake godine na Maršu mira sudjeluje i Merima Šipković-Begić, koja je imala samo četiri godine kada je s bratom i roditeljima iz sela Presjeka krenula prema Kljuni, gdje je počeo napad na civilno stanovništvo.

"U tom metežu, kako bi spasio vlastiti život, svatko je bježao na svoju stranu pa se naša skupina odvojila. Mi smo sa skupinom od 82 ljudi krenuli prema Zijemlju, a ostatak je otišao s ljudima iz Sopilja i Kljune", prisjeća se Šipković-Begić.

Na putu spasa preživjeli su mnogo toga. Situacija koja joj je ostala urezana u sjećanje jest trenutak kada je njezina majka skinula vjenčani prsten s prsta i htjela se oprostiti od njih jer je vidjela da vojnici dolaze i uzimaju joj djecu iz naručja. Srećom, uspjeli su se spasiti.

"Svaki put kada krenem na Marš mira, ne krećem samo na još jedno pješačenje. Vraćam se putem kojim sam kao četverogodišnja djevojčica bježala kako bih se spasila. Danas tim istim putem hodam svjesno, slobodno i dostojanstveno. To je za mene mnogo više od sjećanja. To je susret s djevojčicom kojoj trebam reći da je uspjela, da je preživjela", kaže Šipković-Begić i dodaje da na tom putu osjeća tugu i ponos.

Skupinu koja je iz Sarajeva krenula na Marš mira organizirala je novinarka Eldina Zolj Balenović, koja je tijekom višesatnog hoda objasnila zašto joj ovaj put toliko znači.

"Moja nana i djed ovim su putem 1992. godine uspjeli izaći iz Donjeg Bijenja. Njihova je obveza tada bila preživjeti, a moja je danas pamtiti", kaže ona.

Njezina nana i djed preživjeli su put preko Veleži, dok mnogi njihovi susjedi, nažalost, nisu.

Mnoge masovne grobnice

Silaskom s Veleži sudionici su stigli u selo Sopilja, gdje su prenoćili. Sljedećeg dana kolona je nastavila prema Kljuni.

Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH, koja je bila među onima koji su sudionike Marša dočekali u Sopilji, podsjetila je da se za velikim brojem ubijenih civila iz Nevesinja i dalje traga. Među nestalim žrtvama je i 128 žena te više od 100 osoba starijih od 70 godina.

"Najglasnije o počinjenim zločinima govore grobnice u koje su skrivana tijela kako bi se prikrio zločin. Još glasnije govori tišina i nepronalazak onih žrtava za kojima tragamo i danas. Jama Lipovača, Borisavac, Teleća lastva, Harem Čanje, Kljuna, Kušići, Ždrijelo samo su neke od 22 masovne te mnogih pojedinačnih i zajedničkih grobnica koje su neupitno svjedočanstvo onoga što nikada ne smijemo zaboraviti", kaže Fazlić.

Književnik i publicist iz Nevesinja Senad Omerika podsjeća da je Nevesinje vjerojatno jedina općina u kojoj su zločini detaljno istraženi, ali su godinama bili gotovo potpuno medijski zanemareni.

"Tek posljednjih godina napravljen je iskorak kada je riječ o medijskom prostoru. Bili smo ljutiti jer se dalje od Sarajeva malo što vidjelo. Trebalo je probiti te medijske blokade, a posebno blokadu među srpskim stanovništvom. Do istine se vrlo teško dolazi", kaže Omerika i podsjeća da su pisanje i kultura sjećanja važni kako bi se spriječilo ponavljanje zločina.

Šipković-Begić dodaje da mlade ne učimo prošlosti kako bi živjeli u mržnji, nego kako bi razumjeli vrijednost mira.

"Ako ne budemo govorili o onome što se dogodilo, postoji opasnost da budu zaboravljeni ljudi i sudbine koje to ne zaslužuju. Zato je važno da mladi čuju istinu, ne zbog osvete, nego zbog odgovornosti", navodi ona.

Dodaje da je Nevesinje mjesto dubokog stradanja, gdje su prekinuta djetinjstva i razorene obitelji, te da je upravo zato važno da sjećanje ostane živo kako bi se očuvala istina i spriječio zaborav.

Osumnjičeni na slobodi

Sudionici Marša otkrili su i kako velik broj onih koji su počinili zločine u Nevesinju i danas živi na području te općine.

Nekadašnji načelnik trebinjskog Centra službi sigurnosti Krsto Savić na Sudu BiH pravomoćno je osuđen na 17 godina zatvora, između ostalog i zbog zločina na području Nevesinja.

Damir Miskin osuđen je na četiri godine zatvora zbog silovanja počinjenog u lipnju 1992. na području Nevesinja, nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum o priznanju krivnje.

Presudom Okružnog suda u Trebinju, koju je potvrdio Vrhovni sud Republike Srpske, Milenko Vuković osuđen je na godinu i pol zatvora zbog premlaćivanja bošnjačkih civila zatočenih u nevesinjskom Domu JNA.

Na Sudu Bosne i Hercegovine u tijeku je sudski postupak protiv sedmorice pripadnika Vojske Republike Srpske koji se terete da su krajem lipnja 1992. na Veležu, na lokalitetu Jasenov do - Teleća lastva, zarobili skupinu od oko 75 bošnjačkih civila, muškaraca, žena i djece, koji su zbog napada srpskih vojnih snaga na njihova sela pokušali preko planine Velež prijeći na teritorij pod nadzorom Armije BiH. Civili su, prema optužnici, dovedeni pred školu u selu Zijemlje, a muškarci su ondje odvojeni od žena i djece te kamionom prevezeni na lokalitet Breza - Dubravica, gdje je strijeljano više od 30 njih, piše BIRN.