Prije svega, da pozdravim čitatelje portala Bljesak. To je medij koji vjerno pratim, te koji mi često daje uvid u važne perspektive Mostara i Hercegovine na različite izazove i dešavanja u našoj zemlji. Neću ovdje nabrajati ključne trenutke kada se uredništvo ovog portala pokazalo novinarski i časno, gdje su odredili svoju mjeru, te stoga smatram vrijednim i da dajem komentar na kolumnu koja je nedavno izašla na portalu.
Također, ne želim ovdje ulaziti u široku javnu polemiku sa autorom Emirom Imamovićem, kojeg poštujem i cijenim, njegov put pratim već dugo, a znajući za njegov talenat, ali i generalnu informisanost i obrazovanje, ne usuđujem se ni da pomislim da bih se ja, s pozicije izabranog predstavnika i političara, trebao upuštati u raspravu s njim. No, čovjek me pomenuo u tekstu. Usput, kao figuru, referencu za poređenje, pa moram da reagujem u skladu s tim.
Do njegovog teksta sam došao vrlo brzo, po objavi. Naime, tekst ''Primorac i Kovačević: Neželjeni saveznici“ pominje Maxa Primorca, a ja ovih dana pratim objave u vezi sa posljednjim strašnim napadom ovog lobiste iz Vašingtona na muslimane u Bosni i Hercegovini. Da krenemo od početka. Ne sporim pravo Imamoviću da tumači šta se ''htjelo'' u Vašingtonu i Dejtonu prije tri decenije i više, u odnosu na ono što se potpisalo i što u tim sporazumima stoji. Neću ulaziti ni u raznorazne analogije te poređenja između kandidature Slavena Kovačevića za izbore i islamofobnog govora mržnje i širenja teorije zavjere o jednom malom narodu na Balkanu koje Max Primorac namjerno plasira preko plaćenih članaka po konzervativnim glasilima u Vašingtonu.
Da odemo na pasus gdje pominje mene. Imamović u tekstu navodi da ''Dakle, kao što Ćamil Duraković ne može zastupati Republiku Srpsku bez obzira što u njoj živi, e tako ni Komšić nikada, baš nikada ne bi ušao u zgradu na adresi Maršala Tita 16 da se za glasove morao boriti sa Bakirom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem ili rahmetli Sulejmanom Tihićem.'' Ove dvije teze nemaju veze jedna s drugom, ali to će shvatiti i sam autor kada još jednom pročita rečenicu. No, da ja pojasnim ono što se pojasniti treba.
Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, bi u neutralnoj terminologiji oslobođenoj pretpostavki rata, genocida i stradanja, zapravo bila regija – poddrdžravna jedinica. Manje od države, više od opštine. Svaka država ima taj nivo vlasti, ništa novo. To što se zove “Srpska” je rezultat političkih okolnosti u kojima je Dejton potpisan, ali ovaj entitet pripada svima, Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Ostalim, svim građanima koji na tom prostoru žive. Nisam naivan, samo pišem ono što je pravno tako.
Svi oni, građani tog prostora, sa jednakim pravom glasa pristupaju izborima. Na izborima se glasa za predsjednika i dva potpredsjednika ove regije. Da li se slažemo oko toga? Slažemo. To piše u Ustavu, nije stvar diskusije. Ustav propisuje da ovi ljudi predstavljaju ovu regiju. No, Ustav propisuje da njih trojica – premda se ne biraju iz kvota naroda – već sa iste liste na izborima, ne mogu biti iz reda istog naroda. Dakle, nisu predstavnici tih naroda, ali to Emir već zna.
Da provjerimo Ustav: ''Predsjednik Republike i dopredsjednici Republike izravno se biraju s liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova, a za dopredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike.”
Dakle, jasno. Moja funkcija u entitetu Republika Srpska je vezana za direktne izbore. Nema prepreke ni pravila da me biraju svi građani. Također, moja kandidatura nije bila etnička. Da sam, u teoriji, dobio najviše glasova na izborima, danas bi vršio funkciju predsjednika. Evo, i ja sam se nasmijao, koliko sam daleko od tog društva i takve stvarnosti. No, to je nebitno. To što trenutna politička realnost ne može to ponuditi za rezultat, ne znači da to nije dozvoljeno, ili jasno uređeno da ne bude tako.
U skladu s tim, ja sam dobio dovoljan broj glasova da preuzmem mandat potpredsjednika ovog entiteta. Samim tim, mogu govoriti u ime ovog entiteta, u kapacitetu koji mi je povjeren Ustavog ovog entiteta i mandata koji su mi dali građani.
I uprkos tome što nemam ovlasti da zaustavim štetne odluke, mogu biti glas. Glas iz ovog entiteta da pokažem da iz Banje Luke ne govore samo Srbi. To je važno za sve građane koje žive u ovom entitetu. Važno je da djeca koja žive u Banjoj Luci, Prijedoru, Doboju, Bijeljini, Srebrenici, Trebinju, Istočnom Sarajevu nauče da se ovdje rađaju, žive i umiru ljudi drugačijeg imena, druge vjere, pripadnosti, interesa, pogleda i shvatanja. To moje nastojanje može biti izgubljeno, može biti uzaludno. Kad mi Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu odgovora na nedavni upit u vezi sa Zakonom o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisma, oni u naslovu moraju napisati “potpredsjedniče Duraković”, zato što se ne obraćaju građaninu, već instituciji potpredsjednika. Njima je to, izgleda, jasno.
Ali, zar da me čovjek koji je nosio mnoge vrijedne građanske ideje u Sarajevu, Šibeniku, i na svakom koraku regije gdje je dolazio, tek tako otpiše, u rečenici, da me pomene kao dobru stilsku referencu? Nepravedno je. Boli. Jer kao što je njegova borba da na Bljesku ponudi jednu drugačiju perspektivu za mene vrijedna svake pažnje, volio bih da je za njega vrijedno i sve ono što ja napišem i uradim. Ako nije tako, onda me barem nemojte pominjati. Jer sitan kusur Bošnjaka preostalih poslije genocida na 49% teritorije ove zemlje zaslužuje više od lažnih analogija, i uloge stilske figure u tekstu relativizacije nekog Maksa koji govorom mržnje priprema teren za opravdanost nekog budućeg klanja. Nemoj Emire, ako baš ne moraš.
