Rezultati po tagu: Putujte s nama

Valja mi na još dva mjesta, a cilj je isti – crkve-brvnare. Jedna je, u Dobroselici, 17 kilometara južno, a druga, u Jablanici, 25 kilometara jugozapadno od Čajetine, također s druge strane Zlatibora.

Bit će da se za nekog mirnog predvečerja, nakon što su se turisti razišli, Njezino Visočanstvokraljica Camilla prihvatila motike, dok ju je mužić Charles, zasjeo na plot, zavaljen uz stablo vrbe, nježno milovao pogledom :) 

„Ogradu“ od bisti predvodi neponovljivo čudo od djeteta, slavna Nadia Comăneci, a zadnja u nizu je Lavinia Miloșovici, osvajačica čak 19 medalja na olimpijadama te svjetskim i europskim prvenstvima.

Treba stati pa se zamisliti kad čuješ podatak da u jednoj maloj općini izraste i sazrije čak 10 posto ukupne svjetske proizvodnje malina! Naravno da od Maline uzimam ponuđenu malinu.

Najvažniji civilni objekt je Ganića kula. Sjećate li se Ejupa Ganića, člana prvog Predsjedništva BiH iz reda „ostalih“? Usput, bio je „ostali“ koliko sam i ja Eskim ili Kirgistanac.

Na ražnju prase, kuhar u uniformi siječe komade, vina i rakije na sve strane, violina gudi, berde daje ritam, kobza ječi – tog instrumenta kod nas, koliko znam, nema – a veseli debeljko za cimbalom je neumoran.

Bio sam u Saloni, Akvileji, gdjegdje po Italiji, a i drugdje gdje se prostiralo Rimsko Carstvo, vidjeh i prilično srednjovjekovnih, ali ovolikih sarkofaga koliki su u slavkovičkom zaseoku Ikonić ne vidjeh nigdje!

„Dačka sablja“ predstavlja, po predaji i povijesnim zapisima, najubojitije oružje Dačana u borbi protiv Rimljana. Otkrivena je prije 15 godina, prigodom obilježavanja 1900. obljetnice smrti dačkog kralja Decebala.

Neko će na prvu pomisliti da su Volodimir Zelenski i supruga mu Olga postali sveci, ali su oslikani sveta Olga Prekrasna, kijevska kneginja iz 10. stoljeća, i njen unuk, sveti Volodimir, također kijevski knez.

Partizanski spomenik su navodno izradili talijanski ratni zarobljenici, na tim stranama ima puno ruku koje znaju kako treba s kamenom. Hinjski su, kaže ista priča, partizanu na spomeniku dali lik Benita Mussolinija.

Oko džamije mnogo starih nišana, izdijeljenih na tri parcele, a na četvrtoj, travnatoj, samo jedan grob, za Sandžak i Sandžaklije legendarnog, za mnoge druge kontroverznog muftije Muamera Zukorlića.

I sve je to fino, ali je u Loznici rođen i Sinan Sakić. Pitam ja na kraju gradske oce, dobro, pa gdje je spomenik Sinanu?! :)

Svaki veći grad ima spomenik „Najvećeg Mađara“, kako ovdje oduvijek tepaju Istvánu Széchenyiju, ali se samo jedno mjesto, selo od 2.003 stanovnika, može pohvaliti da „ima“ njegove zemne ostatke.

Brankovinom još, i uvijek će, tanano žubori Desankin gipki koračić i gromko ječi usklik prote Mateje iz doba „kad je trebalo ostaviti krst i pripasati sablju da raju od Turaka brani". E, pa, baš golemo!

Ako je Tito ovuda marširao samo filmski, neki drugi nisu. Ovdje je, u zidinama, zaklet će vam se na to svaki stanovnik Kalinovika, prvi dočasnički čin, čin narednika, tijekom Velikog rata zaradio Adolf Hitler.

Česme i fontane, biste poznatih i nepoznatih, sveci što me omjeraju s fasada, freske i štukature ispod potkrovnih vijenaca, husari u šarenim odorama, čak i jedna antička vučica nalik Romulovoj i Removoj majci…

Na Gučevu su se 1914. prvi put okršili tadašnji podnarednik, a kasniji maršal, Josip Broz Tito, i ondašnji vodnik, a kasniji general Dragoljub Draža Mihailović.

Jedino zanimljivo što ću vidjeti prije nego stignem u Kalesiju je jumbo-plakat s natpisom “Klanjaj prije nego ti se klanja dženaza”. Ako sad neko očekuje moj komentar, da, reći ću ga: iza zadnje riječi trebalo je staviti uskličnik :)

Na jednom zidu vidjeh i grafit “Ultras”, uz dodatak legendarne Sinatrine “My way of Life”. Bezbeli da nema veze sa “Zrinjskim”, ali me u mislima načas vrati u domaju.

Šta li će kralju podzemni grad kad ga je kudikamo lakše napraviti na površini, sigurno se pitao ne jedan ovdašnji čovjek, zaključujući kako mu  sigurno sve daske nisu na broju.

Dosad su u našoj zemlji, po onom što vidjeh za svojih ne samo putopisnih putešestvija, peksinlukom prednjačili Zavidovići i Gabela, ali im je Čajniče, evo, danas preotelo laskavu titulu najprljavijeg mjesta.

Kad se, recimo, zapijemo za Martinje, 11. studenog, ni prije prve čaše, a poslije desete pogotovo, pojma nemamo da je u rodnom listu svetog Martina kao mjesto rođenja naveden Sambotel.

Usred šume lokalitet zvani Bosna. Ovdašnji veleposjednici dovodili su ljude iz Bosne, uglavnom bačvare. Oni bi, živeći u brvnarama koje bi sami napravili, ostajali raditi od ranog proljeća do kasne jeseni.