Rezultati po tagu: Putujte s nama

Na svakom Vukovom kovčežiću QR kod, otvoriš i učiš Vukove riječi; možeš dodati i neku koju si čuo od starijih, pa ako je u njega nema, a vrijedna je, Vuk će na onom svijetu zadovoljno protrljati vrh brka i nasmiješiti se.

Ne znam kojoj od svoje tri supruge je herceg Stjepan uredio onu malu kapelu, ali ni šta bi falilo, bi li se desio smak svijeta, da se njegova volja ispoštuje i da se u pravoslavnoj crkvi „nađe“ katolički kutak?!

Uz Hadži-Hasanovu, srušene su i Misri Ahmed-beg Jusuf kadi džamija te Bubica džamija, poravnate 1959., a za Kraljevine Jugoslavije nestale su Hamidija i Odobaša džamija. Po pljevaljskim selima ih fali još 16.

Bečko Društvo ljubitelja glazbe posjedovalo je Haydnovu glavu sve do 1954., kad ju je, nakon višedesetljetnih peripetija, predalo Esterházyjima, a oni je dodali Maestrovom trupu u ajzenštatskom mauzoleju.

Druga, važnija poruka, koja kazuje mnogo više, glasi: Ćeraćemo se još to je jedino što možemo! Ovdje uskličnik ne fali, samo zarez, a ko će koga ćerati, to bezbeli znaju oni koji su poruku uputili i oni kojima je upućena.

Imalo bi se šta pisati o vedešinskim Hrvatima, o tome, recimo, kako su se, kad im iz biskupije dodijele svećenika Mađara, koji ne zna njihov jezik, laćali štapova i doslovno ga, čim bi došao, otjerali iz župnog dvora.

Posebna je, kao najmanja pravoslavna u gradu, a i po tome što su u njoj kršteni sinovi Alberta Einsteina i Mileve Marić, Eduard i Albert, Nikolajevska crkva, nekad hram rezerviran za Grke i Cincare.

Na nišanu, na što su davno ukazali Mehmed Mujezinović i Evangelos Dimitrijević, stoji da je rahmetlija umro 1561./62., dakle u drugoj polovici 16. stoljeća. Kako je onda 1448. mogao izgraditi džamiju u Ustikolini?

Kako ključara nema, nalazim samo fotografiju s neta: Mitra u perzijskoj haljini gura bika prema zemlji, zabijajući mu bodež u vrat. Krv hvataju pas i zmija, a testise sirotog bika svojim škarama stiska opaki škorpion. 

Na zgradi Sveučilišne knjižnice stoji spomen-ploča koja kaže da se tu nalaze orijentalni rukopisi koje je – pazi sad! – donirao Safvet-beg Bašagić! E, Safvet-beže, đe me nađe, mašala! :)

Lajos Kossuth je, pretpostavljam, oštro odbio najloniranje, tȁ on je borac, nije mamina pekmeza, baš kao ni kolega mu Sándor Petőfi, ovdje izvajan pjesničko-đilkoški; najrealnije, ipak je poginuo sa svega 26 godina.

Ako radiš za medije i još želiš snimati, trebaš iskeširati leka otprilike koliko ukupno treba za Eiffelov toranj, Sikstinsku kapelu, Aja Sofiju i Britanski muzej. „Gospodine“, gleda me direktor prodorno, „ipak je ovo Bylis!“

Na križanju Neumanove ulice i Europske avenije jedan Osječanin, a naš. Kako, ko? Pa Ćiro Truhelka. Je l' de da je suvišno nabrajati šta je sve napravio i gdje je sve kopao po Bosni, a, bome, i po Hercegovini?

Orsolyju teško da je iko išta pitao, a Tamás se nije nimalo bunio: em će u miraz dobiti omanji dvorac, em će mu se – Orsolya je imala svega 14 godina - u krevetu naći „piletina“.

Da skratim opis: dvorac je često uspoređivan s bečkim Schönbrunnom, nije tek tako „na sijelo“ Esterházyjima jednom došla čak i Marija Terezija, a poslije toga je suvišno bilo što dodati.

Nisam, međutim, svratio do crkve ni zbog čega od navedenog već zbog toga što – pazi sad! – jedina na svijetu koja ima porcelanski prozor! Prikazuje svetu Elizabetu Ugarsku, kćerku hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.

U središtu primjećujem još zgradu glazbene škole, pored nje iz saksija – nije mala stvar – rastu note, a najljepši detalj je spomeničić podignut Romima u povodu 5. studenog, Svjetskog dana romskog jezika.

Đipaju Albanci, đipaju Turci, a i jadni konji, njih mi uvijek žao, u ono doba se konji nisu bavili politikom :) Krv samo što se ne cijedi sa zidova, kotrljaju se glave nizbrdicom k'o neobrane jabuke u kasnu jesen…

Schlesingeri su u imanju uživali do izbijanja Drugog svjetskog rata, kad procjenjuju da je – bili su Židovi – bolje sačuvati glavu bez dvorca nego dvorac bez glave. „Narodna“ vlast je 1945. dvorce proglasila svojim.

Jovan Nenad je ustvari samozvani car, vođa plaćeničke čete, koji je iskoristio bezvlašće u Vojvodini nakon Mohačke bitke pa sebi skovao tron i krunu. Carstvo mu nije potrajalo, pomeo ga i obezglavio Ivan Zapolja.

Oni koji su pozorno pročitali knjige Ivane Brlić-Mažuranić sjetit će se priče „Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica“, u kojoj princ Relja, kako bi spasio Rutvicu i Jaglenca, ubija Zmaja ognjenog.

Smatra se da je u Haršanjskoj bitci oko 8.000 do 10.000 osmanskih vojnika zauvijek ostalo đubriti plodno polje ispod Vilanja, a niko ne zna koliko ih je, bježeći, na ahiret otplovilo niz Karašicu i Dravu.

Rušile vile noću što se sazida danju, sve dok tajkun što je keširao dukate za gradnju ne razape mrežu i u nju uhvati najljepšu vilu koja se, jasno, zvala Ružica. Zaplele joj se vlasi i mrežu, a tajkun je dao zazidati u temelje kule.