Rezultati po tagu: Putopis

Vjernici u polumraku, molitva se razliježe negdje iznad glava, po stijenama i pećinama, dim iz monaških kadionica lebdi i lagano plovi zrakom, a  plamen svijeća poigrava, nalikujući ivanjskoj vatri.

I eno Ciganke pred ulazom, obučene za kupanje po ondašnjim standardima, dakle u grudnjaku i malo zadignutoj suknji, tek toliko da se noge stope malo iznad gležnjeva...

Na stropu apatinske sinagoge oslikan je polikromni mural s tekstom „naopako“ ispisanim hebrejskim pismom, koji se može pročitati jedino – u ogledalu!

Na tu stranu se, naime, nalazi Vilinski izvor. U originalu Fonte delle Fate, pa bi, 'nako odoka, po bosanski, izvor bio Fatin, a Fata vila :)

Znam, u Bosni će mi odmah zamjeriti što spomenuh stećak, a ne dodah bosanski, ali samo oni – a takvih je najviše – što nikad nisu kročili u nikšićki kraj.

Gotička samostanska crkva je pretvorena u džamiju i prozvana Sulejman-hanovom, s munarom nalih ćulahu (kapi) carigradskih bostandžija.

Tako prolunjah Zaječarom, a ovdje mi se nije moglo, kao u nekim drugim mjestima, desiti da zaboravim gdje sam: em me sa fasada nekoliko povisokih zgrada svako malo pozdravi „zaječarsko pivo“,

Naravno da ni Rimljani nikako nisu mogli preskočiti jedno ovakvo mjesto, idealno za nadzor nad dolinom i važnim putom. Šta su sve radili i gradili na gradini, znaju samo oni i Bog, ali su arheolozi još u vrijeme gradnje crkve imali pune ruke posla...

Radi se o mladom naselju, nastalom tek prije malo više od 150 godina, 1861. godine, kada su se tu, sklanjajući se od Turaka, nastanili jedan pop, koji je u starom mlinu otvorio krčmu i prodavaonicu, a potom i jedan tufegdžija.

U Pratu provodim prilično dana pa ću zaći i u mnoga druga zanimljiva zdanja, a najviše je crkava. Ne bi imalo puno smisla opisivati ih detaljno, valjda je cijela Italija takva da su se crkve gradile i gdje treba i gdje ne treba...

Predaja kaže da je Mehmed el-Fatih sa 20 000 vojnika sedam godina opsjedao Bobovac, svakodnevno rušeći njegovih 11 kula, ali što bi on danju srušio, to bi narod noću obnovio.

Bosna je imala mitskog Aliju Sirotanovića, ali je i Bor imao svoga, samo što se zvao Medžid Useinović. Medžid je prije Alije „patentirao“ rad sa dvjema bušilicama istodobno, makar teško mogu zamisliti takvu situaciju.

Iako je zrinsko-frankopanski dvorac u Ozlju „centar svijeta“, najprije ću do Munjare, kako je davno, prije 110 godina, kada je podignuta, nazvana hidroelektrana na Kupi.

S obzirom na ulogu grada u vremenima osmanlijske vladavine, očekivalo bi se da u Žepču, kao, primjerice, u Jajcu ili Kreševu, ima starih zanimljivih građevina, ali od takvih očekivanja nema ništa ...

Odluka je pala: u Valdelsu sljedeći put idem u lipnju! Samo da Geppetta i Pinokija – vidim uživo :)

U središtu grada pribilježit ću još i plakat koji poziva na koncert izvjesne Anite Anje, ta je, kako stoji na plakatu, „vokalni solista“, popričati s „komunalcima“ koji farbaju gradsku fontanu i njihovom dvostruko mlađom šeficom

Nakon što je prije dvadesetak godina svijet obišla vijest kako su na Balkanu, u Bosni, pronađene piramide što ih je, navodno, sagradila neka pradavna cvilizacija, uskoro su na red došle i kamene kugle...

A niko puno ne gleda – ipak se treba baciti na čuda. Najveće i najviše čudo, 56 metara visok Kosi toranj, prvi je na udaru. Nagnut je ostao slučajno, tako barem kažu knjige, i to uslijed neozbiljnosti projektanata...

Od tolikih naših kula, ja sam izabrao krenuti u Kulu u bugarskom Podunavlju, živopisno mjestašce od kojih 3.500 stanovnika, smješteno 15-tak kilometara od granice sa Srbijom.

Ispostavit će se da sam uzalud maštao o obilasku velebne utvrde, pomalo strepeći čak i dok je fotografiram poprilično izdaleka, budući da je u njoj i danas smješten državni zatvor, a iza rešetkaste žice naziru se brojna policijska vozila.

I Bihać posjećujem sa skupinom turističkih uposlenika iz Sarajeva, Pala, Vareša, Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Raspored posjeta obećava mnogo, ali dobar dio toga „križa“ kiša što čas sipi, čas pljušti

Jedna od malog broja svijetlih točki u gradu je ovdašnje Udruženje žena: organizirale se, nabavile tkalačke stanove, pa već nekoliko godina tkaju ćilime, torbice, šalove i još štošta, a ponešto od toga kupit će turisti što posjećuju nacionalni park.

Gotovo svako mjesto ima i neku svoju posebitost, a u San Gimignanu su to srednjovjekovni tornjevi, njih čak 14. Gledani iz daljine, kao i čitav gradić, nalik su umjetničkoj instalaciji nekog prpošnog zaigranog mladca...