Rezultati po tagu: Putopis

Pistoia je posebna i zbog toga što ima “dva grada“: jedan je onaj gdje ljudi žive danas i koji svakodnevno posjećuje tisuće turista, dok se drugi također može obići, iako se nalazi - pod zemljom!

Smješteno na južnim obroncima Bjelašnice na 1455 metara nadmorske visine jedinstveno je po svojim kamenim kućama…

Kad se zna da u Starom gradu živi svega 1679 stanovnika, moglo bi se pomisliti da tu ni ne može biti puno zanimljivog – naprosto, po tome, nema gdje stati.

Najveća legenda grada je, iako odavno nije živ, Srečko Kosovel. Za života, prekinutog dva mjeseca nakon 22. rođendana (1904.-1926.), nije stigao objaviti nijednu zbirku pjesama, ali svejedno spada među najveće slovenske pjesnike.

"Magnum est stare in Danuvii ripa" ili "Veličanstveno je stajati na obali Dunava", reče Plinije Mlađi. I doista je bio u pravu!

Geolozi procjenjuju da su čudnovate stijene stare oko 230 milijuna godina, a razbacane su dokle god pogled seže, na uzdužnom vijencu od kojih 30-tak kilometara. Nema potrebe ići u susjedne Beltince i Borovicu, sve se odlično vidi s Prve ploče.

Plemićka obitelj Erdödy zauzima, pak, doslovno mnogo više prostora, makar je puno starija od Mačeka. Po njima se, naime, naziva ogromni dvorac, najstarija građevina u Jastrebarskom

Na trsteničkom području cvjeta i seoski turizam. Po Bosni i Hercegovini je takav vid turističke privrede malo gdje zaživio, sve je još u povojima, a Srbija je neka sasvim druga priča.

Odlučujem kleknuti i na ispovijed, ali ipak odustajem: bit će bolje da ja to, mislim sve te svoje grijehe, fino napišem, da šta ne zaboravim, pa ću onda u klečeći položaj. Nije da ima bog zna šta, al' eto, za svaki slučaj :)

Glupo bi – to je jedini odgovarajući izraz – bilo opisivati prebogati pećinski nakit: zaigrali se vodeni duhovi podzemlja, pećinu je, naime, izdubila voda, pa izgubili mjeru.

Siguran sam da ima onih koji su se sad zapitali: Ma šta je ovo, putopiščić u kojem se navodi čega sve nema u njemu?! Pa šta je onda ostalo, nije Rogatica Pariz? Nije, nije, ali je ipak ostalo mnogo, i za ovaj, a i za neki naredni putopiščić.

Posebna priča je „Teatar Oz“, najmanje kazalište na svijetu, tako barem kažu njegovi osnivači Anton Železnik i Mihaela Sirotnjak Železnik.

Gornji Milanovac je preskočio sve te faze – naprosto je odmah napravljena čaršija, gradić, nešto slično kao što su u Bosni prije malo više od pola stoljeća utemeljeni Novi Travnik ili Milići kod Vlasenice.

Sveti Martin je inače glavni u Rottenburgu, u kojem, za razliku od okolnih, pogotovo sjevernih krajeva, prevladava katoličanstvo. Grad je, naime, ponovno osnovan, ako se tako može reći, 1280., mada se u dokumentima spominje šest godina prije toga.

Nema dana da se uza zidine tvrđave ne parkira barem nekoliko autobusa, a tako je i danas. Svana djeluje nekako pusto, kao da unutra nema života, sve dok iz ponutrice ne pokulja čopor nestašne dječurlije koju dvije učiteljice uzalud pokušavaju utjerat

Da je opstala Jugoslavija, ko zna, možda bi Kraljevo ponovno postalo Rankovićevo, budući da je to ime dokinuto nakon odluke najviših partijskih tijela da se imena gradovima ne daju po živim ljudima.

Promjena u odnosu na vrijeme prije godinu dana odmah mi upada u oči: lani je nasred dvorišta stajala masivna, gotovo dvometarska glava Gaja Julija Cezara, a sad je na postamentu samo struk snijegom zametene imele.

I Čija je Sutorina? Među 622 stanovnika najviše je po posljednjem popisu Srba, više od dvije trećine, a nije u Srbiji, Crnogoraca svega oko petine, a pripada Crnoj Gori. Hrvata pet, ali oni se za Sutorinu ni ne jagme, a Bošnjaka ili Muslimana nema.

Prvog dana boravka u Nürtingenu nisam vidio baš sve što se može. Evo, recimo, toranj crkve svetog Lovre za posjetitelje se otvara jednom u 14 dana, a taj dan kad je otvoren je baš za mog drugog dolaska

Zrinski je sa oko 2500 vojnika više od mjesec dana branio utvrdu koju je napadalo 20 puta više Osmanlija. Na kraju su od Osmanlija otkupljena samo četvorica zarobljenika, svi ostali branitelji su izginuli.

Ovo ne znači da Požege nije bilo prije 1832. Naprotiv, spominje je i Evlija Čelebija 1663. godine, kada kaže da je to „lijepa kasaba, vrlo razvijena i krasna“.

Slabi snijeg jutros je poškropio čitavo područje pa je slika ispred ulaza u, ispostavit će se, nekadašnji utvrđeni grad, gotovo idilična.

Labin je nalik brojnim drugim istarskim gradićima, a da napravim dobru fotografiju, smeta mi visoki mrežasti stup za struju i još koješta, pa ću se dobro našetati dok nađem pravi kut za najbolju moguću kompoziciju.