Rezultati po tagu: Putopis

Za kraj ću svratiti na jedno domaće pivo. Nije u pitanju nikakav „kvas“, ono pivo što su od hmelja i ječma pravile naše bake, već „carlsberg“, ovdje poznat kao „kronenbourg“ – u Obernaiju se nalazi najveća pivovara u Francuskoj...

I Tita su zrakoplovom prebacivali u Pulu, potom autom u Fažanu, a tako su na Brijune stizali i njegovi gosti, od Nehrua, Ho Ši Mina, Henryja Kissingera i Nasera do Sophije Loren, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona.

U Vidinu je neko vrijeme živio i Simo Milutinović Sarajlija, onaj pomalo zaboravljeni pjesnik što ga je nahvalio i veliki Goethe, a odavde je karijeru počeo graditi i Omer-paša Latas.

Na najboljoj startnoj poziciji je velebni hotel „U bijelog konja“, gdje je Goethe sedam puta… Ma šta, bolan, sedam puta?! Aaaa, noćio, noćio! Sedam puta za sedam godina, prvi put 1807., posljednji put 1823. godine.

Cijelo vrijeme odnekud dopire galama pa idem u tom pravcu. Djeluje kao da se čitav Gardun oko nečega žestoko posvađao, ali se ispostavlja da su to seoski boćari, desetak njih plus promatrači.

U Käppelijoch su zatvarane žene osuđene na smrt zbog preljube, čedomorstva, sudjelovanja u političkoj uroti ili teške krađe, a onda bi ranom zorom bila bacane u rajnske valove, kao i muškarci osuđeni zbog preljube i zlostavljanja roditelja.

Frédéric Auguste Bartholdi je inače svjetski poznato ime – dovoljno je navesti samo podatak da je autor „Kipa slobode“, a to samo govori koliku čast su zaslužili branitelji Belforta. Lava je radio punih pet godina.

Dunav je, osim već spomenutim Straussu i Ivanoviciju, bio inspiracija i mnogim drugim umjetnicima, od Ovidija, preko Josipe Lisac, pa onog delije što „pevao bi curama što rastu kraj Dunava i mahao belim lađama“.

Umjesto da „Mara čila jedra, igraju joj njedra“ „peče“ kave, sad tu izvjesni arhitekt i stalni sudski vještak za graditeljstvo omjera kuda idu međe, mada se oko njih više slabo iko svađa...

O kulturi i tradiciji Irana govorili su Saeid Abedpour, Nermin Hodžić, Muamer Kodrić i autor knjige Hajrudin Somun.

Petnaestak je ženskih kipova, u originalnim i, blago rečeno,  izazovnim pozama, a tek nekoliko muških. Lica ženskih jedva se vide, uglavnom su pritiješnjena savinutim nogama, ali su zato sike, guze (i ostalo što ide uz njih :) „na izvol'te“.

Ne bi mi bilo nikakvo čudo da se, zinut od sve ove ljepote, na izlazu iz neke od bezbroj uličica, sudarim s Ivicom i Maricom ili, zagledan u neki od dvoraca, spazim Zlatokosu kako polako klizi niza zidine glavne kule.

Na naslovnici knjige u fra Grginoj ruci ispisan je njegov možda najpoznatiji domoljubni stih: „Teško domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske!“ Hercegovine nigdje!

Smrtovnica je Dvigradu napisana 1714. godine, a jedini živi stvor ispred mrtvog grada je neki Talijan što je pustio dron s lanca; ako nemaš krila, foto-aparat je ovdje nemoćan.

Sve je u pokretu osim jedne ribetine, debelim lancem „pripete“ između bašti i ulice, i Franca Štoka Rade, ribiča i revolucionara, na drugom kraju rive; bezbeli su mu bistu postavili zato što je bio ribič :)

U blizini je i konoba „Sarajevo“, a s firme čitam da se tu, uz ostalo, mogu popapati i tartufi, riba te špageti. Mislim, baš onako sarajevski meni :) U glavnoj ulici je i Medžlis Islamske zajednice Poreč.

Julijina desna... hm, hajde da kažemo dojka, usjajila se i užarila, redaljka na njoj traje od ranog jutra dok ne padne mrak. Poneko zgrabi za obje, malo mu jedna, mada je desna, kaže legenda, jamstvo da će ljubav sisohvatača trajati vječno.

Kolac nije htio u trbuh, pa su mu, da ne bi opet ispalo naopako, fino sjekirom odsjekli slatku vampirsku glavicu. Grob se napunio krvlju, Jure je vrisnuo i – završio karijeru!

Parking nalazim lako i blizu centra, a orijentir mi je, kad na kraju dana budem tražio auto, punačka i prsata brončana Mađarica koja se taman sprema duguljastim nožem prekrižiti lubenicu

Ako si baksuz, nekoliko galebova razbojnika zaletjet će se prema tebi i bureku koji si upravo kupio, s očitom namjerom da ti ga otmu. Jednom to i uspijeva, doduše samo djelomično, a tebi ostaje da mu priprijetiš stativom za snimanje...

Ovdje je 1632. godine spaljena posljednja hrvatska vještica, coprnica ili, po istarski, štriga, Mare Radolović, poznata kao Vještica Mare.

Stara povijesna jezgra vješto se skrila iza jedne od avenija i da gradovi mogu igrati ćorabake, oni koji bi tražili stari Koper našli bi se na stotinu muka.

Još jedan vitki kameni stup zbog nečega stoji sa strane, usamljen i tužan. Razmišljam, možda je i on bio u krugu, s drugima, pa je nešto zabrljao i sad je u kazni :)