Oni koji nikada ne odustaju

Od svih nenogometnih zemalja koje su se počele pojavljivati u drugoj polovini devedesetih (Japan, Australija, Amerika, Saudijska Arabija, Katar), upravo je Japan najviše napredovao.

Jer oni su se prvi put pojavili na Svjetskom prvenstvu 1998. godine i već na onom sljedećem izborili su nokaut fazu. Od Francuske do danas nisu propustili niti jedno svjetsko, s tim da su sada u Kataru četvrti put prošli prvi krug takmičenja.

Kada se gledaju porazi na velikim takmičenjima tu su bila tek dva nešto uvjerljiva, jedan od Brazila, drugi od Kolumbije, u oba slučaju su stradali 1:4. S druge strane sređivali su puno veće nogometne sile poput Rusije, Danske, Kolumbije i sada na ovom turniru u kratkom intervalu Njemačku i Španjolsku.

Možda nekome izgleda puno, ipak su prošle 24 godine od Francuske ali ne treba zaboraviti činjenicu da su Japanci svoju profesionalnu ligu formirali tek 1992. godina i da u suštini nogomet nikada nije bio sport broj jedan, pa ni danas u toj zemlji.

Međutim, u ovih trideset godina, iz te lige svijet je upoznao igrače kao što su Kazuyoshi Miura, Keisuke Honda, Makoto Hasebe, Masashi Nakayama, Shunsuke Nakamura, Yuto Nagatomo, Hidetoshi Nakata, Yuji Nakazawa, Tanaka Marcus Tulio, Shinji Kagawa, Shinji Ono, Shinji Okazaki, Junichi Inamoto, Yasuhito Endo, Atsuto Uchida.

Naravno, nije moglo proći niti bez velikih zvijezda koju su stizale u Japan kako bi podigle rejting iste. Tamo su igrali Zico, Dunga, Michael Laudrup, Littbarski, Stoichkov, Lineker, Piksi Stojković.

Bilo je igrača s ovih prostora, trenera, koji su se dali također svoj doprinos razvoju japanskog nogometa, posebno Ivica Osim i Vahid Halilhodžić, ali tu su bili i oni poput Troussiera, Zica, Zaccheroni. Japanci su kroz godine učili, sa svojim mentalitetom, spremni za maksimalni rad, odricanja, uspjeli su doći do ovoga gdje su danas.

Naravno, ulazak u osminu finala ne znači da su postali svjetski prvaci, ali oni se kada je u pitanju njihov mentalitet neće promijeniti bez obzira na sve. Uostalom, kroz povijest japanski narod je prošao puno toga i nekako uvijek  sve te silne probleme, udarce znao amortizirati na sebi svojstven način.

Bilo je teških udaraca i u nogometu, pravih malih sportskih tragedija, ali su preživjeli, znali se vratiti. Baš u Kataru, na kvalifikacijskom turniru za SP 1994. godine, zaradili su svoj prvi, veći ožiljak. Gol Jaffara Omrana Salmana u posljednjim trenucima dvoboja protiv Iraka ih je ostavio bez plasmana, Hajime Moriyasu današnji izbornik je dočekao kraj u suzama. Nije bilo lako izdržati niti ono što su prošli u Rusiji prije četiri godine protiv Belgije i još jednog gola u devedesetoj, pa poraza u finalu posljednjeg Azijskog kupa...

Sve je to prošao čovjek koji je danas na klupi reprezetacije Hajime Moriyasu, kojeg je još kao talentiranog igrača s Old Trafforda 1989.godine vratio kući Alex Ferguson. Mislite li da je Hajime odustao?. Ne, nije. Svoju igračku karijeru uredno je gradio u dresu Sanfrecce Hiroshime. Koju će voditi kao trener do tri naslova prvaka. Radio je u svim omladinskim selekcija, bio pomoćnik prije četiri godine izborniku Nishinu.

Učio puno, na porazima najviše, da bi napravio ovo što je napravio. Pobijedio Njemačku nakon što je gubio 1:0, Španjolsku također. Da bi danas igrao osminu finala. Rad kroz sustav, mentalitet, upornost, pa ako hoćete i poniznost. Ne, nisu iznenađenje.