Mario, ovakvog te čekamo!

U prošlom komentaru napisao sam da postoji jedan igrač Zrinjskog koji je ovom klubu dao mnogo, ali koji bi se u jednom trenutku morao zapitati koliko mu se još igra nogomet. Nisam ga imenovao. Nije bilo ni potrebe, barem sam tako mislio.

Danas ću ga imenovati. Mario Ćuže.

I odmah dodati da mi je iznimno drago što to radim baš nakon utakmice u Doboju. Jer ako sam prije nekoliko tjedana imao razloga kritizirati njegovu igru, onda nakon Sloge imam još više razloga napisati ono što se dugo čekalo. Mario Ćuže konačno je ušao u sezonu.

Tri gola, asistencija i nastup koji je podsjetio zašto je Ćuže godinama bio jedan od onih igrača od kojih se u Zrinjskom uvijek očekivalo nešto više.

I upravo je u tome bio problem. Ne možeš od igrača koji je toliko toga pokazao očekivati da se zadovolji prosjekom. Ne možeš ni od navijača očekivati da zaborave kakvog su Ćužu gledali ranije.

A u Doboju smo ga ponovno vidjeli.

Ne samo zbog hat-tricka. Golovi su najlakši način da se završi u naslovima, ali puno važnije bilo je ono što se događalo između njih. Ćuže je tražio loptu, ulazio u prostor, napadao suparnika i izgledao kao igrač koji ponovno uživa u onome što radi.

Naravno, jedna utakmica ne briše sve što je bilo prije nje. Ali može biti početak. I neka bude.

Šest golova, tri boda i jedan ozbiljan podsjetnik

Zrinjski je u Doboj stigao nakon reprezentativne stanke, s određenim problemima u kadru i ponekim upitnikom oko toga kako će momčad izgledati nakon duže pauze.

Na kraju je zabio šest golova, uzeo tri boda i ponovno zasjeo na vrh ljestvice.

Teško je nakon takvog rezultata glumiti nezadovoljnog čovjeka. Posebno kada je riječ o gostovanju na kojem je Zrinjski imao utakmicu u svojim rukama gotovo od samog početka.

Antonio Ilić nastavio je raditi ono što radi već neko vrijeme. I stvarno više ne znam što napisati o tom momku, a da ne zvuči kao ponavljanje.

Jednostavno, genijalan igrač.

Dva pogotka protiv Sloge samo su nastavak onoga što gledamo ove sezone. Ima osjećaj za prostor, zna kada se treba ubaciti, ne komplicira ondje gdje ne treba i, možda najvažnije, daje momčadi nešto konkretno iz utakmice u utakmicu.

Ilić više nije ugodno iznenađenje. On postaje konstanta. A to je za Zrinjski možda i važnije od pojedinačne odlične utakmice.

No koliko god napadački dio momčadi u Doboju izgledao dobro, postoji nešto što šest postignutih pogodaka ne bi smjelo sakriti.

Dvije minute koje se ne smiju ponavljati

Zrinjski je imao 3:0. Utakmicu pod kontrolom. Protivnika koji nije pokazivao da bi ozbiljnije mogao ugroziti pobjedu.

A onda je u dvije minute primio dva pogotka.

Odjednom 3:2. Odjednom utakmica koja je trebala biti završena ponovno postaje otvorena.

Sloga nije uspjela iskoristiti taj trenutak jer je Ilić vrlo brzo zabio za 4:2, a Ćuže kasnije dovršio posao. Ali što da s druge strane nije bila Sloga? Što da je protivnik bio kvalitetniji, organiziraniji i spremniji kazniti takav pad?

Ne mora svaki put završiti dobro.

Obrana Zrinjskog ove sezone ima probleme i to više nije nešto što treba skrivati iza pobjeda. Posebno je zabrinjavajuće koliko malo treba da se od relativno mirne situacije dođe do potpune panike.

Naravno, ni okolnosti nisu jednostavne.

Zrinjski je i nakon stanke imao problema s igračkim kadrom, a onda se već u devetoj minuti ozlijedio Barišić. Novi udarac za obrambenu liniju i nova improvizacija, pa je Savić ponovno morao uskočiti u obranu.

A upravo je preko njega Cueto dvaput pronašao put do mreže.

Ne treba zbog toga svu odgovornost svaliti na Savića. Čovjek igra ondje gdje ga momčad u tom trenutku treba. Ali činjenica da Zrinjski iz utakmice u utakmicu mora tražiti nova rješenja u posljednjoj liniji dovoljno govori o problemu koji postoji.

I taj problem treba detektirati na vrijeme.

Ne kada dođe utakmica u kojoj neće biti šest postignutih golova. Ne kada dva primljena pogotka budu značila izgubljene bodove. Nego sada, dok se pobjeđuje.

Nije sve za kritiku, ali nije ni sve za slavlje

Ne želim nakon pobjede 6:2 tražiti deset razloga za nezadovoljstvo. Bilo bi to pomalo nepravedno prema momčadi koja je na gostovanju zabila šest pogodaka i pokazala da u napadu ima ozbiljnu kvalitetu.

Ali ne želim ni da se ponovi priča koju smo već previše puta gledali. Velika pobjeda, puno pohvala, a problemi ostanu ondje gdje su bili sve dok ne dođe utakmica u kojoj ih više nije moguće ignorirati.

Rožman je i sam nakon utakmice rekao da momčad ne smije dopustiti dva primljena pogotka nakon vodstva od 3:0.

Dobro je da to vidi. Još bi bolje bilo da se takve stvari prestanu događati.

Zrinjski je ponovno prvi, napadački izgleda sve konkretnije, Ilić igra sjajno, Bilbija zabija, a Ćuže je konačno podsjetio na sebe.

Razloga za zadovoljstvo ima dovoljno.

No sezona se ne osvaja samo utakmicama u kojima zabiješ šest golova. Osvaja se i onima u kojima zabiješ jedan, a ne primiš nijedan.

I zato se obrana mora posložiti, koliko god to trenutačno bilo teško zbog ozljeda i problema s kadrom.

A za kraj, vratimo se onome s početka.

Mario, prošli put nisam napisao tvoje ime. Ovaj put jesam.

I volio bih ga u ovakvom kontekstu pisati što češće.

Jer kritika nikada nije bila zbog onoga što si napravio za Zrinjski, nego zbog onoga što svi znamo da još možeš napraviti.

Sve Dujine komentare pročitajte OVDJE.