Nosio je nadimak "Bijeli Pele", ali je njegova karijera bila znatno skromnija

Arthur Antunes Coimbra, poznat kao Zico jedan je od najvećih nogometaša u brazilskoj nogometnoj povijesti. Rođen je na današnji dan prije 70 godina, 3. ožujka 1953. u Rio de Janeiru.

Ponio je nadimak "Bijeli Pelé" i bio je jedan od najpopularnijih brazilskih igrača 1970-ih i 1980-ih.

Zico, koji podjednako dobro igra s obje noge, zabio je 48 golova u 71 međunarodnoj utakmici.

Igrao je za Flamengo Rio de Janeiro u svom rodnom gradu Rio de Janeiru od 1971. do 1983. i 1985. do 1989. godine. Postigao je 568 golova u 765 utakmica, što je prosjek od 0,74 gola po utakmici.

S Flamengom je tri puta postao brazilski nogometni prvak (1980., 1982. i 1983.). Također je osvojio prvo i jedino Svjetsko prvenstvo za Flamengo 1981.; u ovoj utakmici je također proglašen za najboljeg igrača. Godine 1974. i 1982. dobio je Bola de Ouro, godišnju nagradu za najboljeg brazilskog igrača.

Kasnije je bio pod ugovorom u Italiji za Udinese Calcio. Kad je stigao u Udine, na aerodromu ga je čekalo oko 2000 ljudi. Michel Platini kasnije je kritizirao Zicov prelazak tamo jer klub Zicu nije ponudio dovoljno uvjeta za osvajanje naslova.

Zico je bio glavni strijelac u Udineseu. U sezoni 1983./84. postigao je 19 golova, samo jedan gol iza Platinija, koji je završio kao najbolji strijelac i odigrao deset utakmica više od Zica.

Talijanski novinar Luigi Maffei, koji je radio za Il Gazzettino de Veneza, svjedočio je promjeni koja je u klubu nastala dolaskom slavnog Brazilca: "Za nas Furlane Zico je Ferrarijev motor u VW Bubi. Jedini smo na svijetu koji posjeduju tako sjajan i gotovo nemoguć automobil".

Kao i Pelé, nosio je broj 10 i za klub i za reprezentaciju.

Specijalnost su mu bili slobodni udarci s distance od 18 do 30 metara. Još uvijek se smatra jednim od najboljih šutera slobodnih udaraca svih vremena.

Najbolji svjetski veznjak svog vremena uz Michela Platinija, Falcãa i Diega Maradonu završio je karijeru 1990. godine bez naslova svjetskog prvaka.

Njegova međunarodna karijera započela je na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini, ali tamo ga je zasjenio njegov prethodnik u veznom redu, Roberto Rivelino. Brazil na tom Mundijalu nije imao sreće, a naslov je po prvi put pripao Argentini.

Na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj bio je u to vrijeme najbolji svjetski veznjak, a Brazil je bio izraziti favorit Svjetskog prvenstva, iako su prvotno predviđeni napadači Careca i Reinaldo bili ozlijeđeni. Zico je bio jedan od "fantastične četvorke" uz Sócratesa, Falcãoa i Toninha Cereza.

Brazil je prema očekivanju suvereno prošao u drugu rundu, gdje su ga u tročlanoj skupini zapale Italija i Argentina. Italija je kao pobjednik skupine prošla u polufinale.

Na Svjetskom prvenstvu 1986. u Meksiku Zico je još uvijek bio jedan od najboljih igrača na svijetu, ali je prošao svoj vrhunac. Nakon operacije koljena još nije bio potpuno fizički spreman, propustio je većinu utakmica, a Seleção još jednom nije stigao do trona. Značilo je to ujedno da će jedan od najboljih brazilskih nogometaša svih vremena otići u mirovinu bez naslova svjetskog prvaka.

Veliki Pele je Zica 2004. godine uvrstio u FIFA-in popis od 125 najboljih živućih nogometaša.