Mostarski čelopek ne zna za "hidrejšn brejk"

Mostar je ovih dana ponovno pod udarom ekstremnih vrućina. Istih onih "nikad viđenih" koje su nas pogodile prošle godine, 2023., a ako ćemo baš pošteno, i 2007., pa čak i 1901. godine.

Da nikad nije bilo ovako vruće postala je mantra koju iz ljeta u ljeto ponavljamo, valjda kako bismo lakše prihvatili činjenicu da biološki starimo i da sve teže podnosimo temperaturne ekstreme. Oni, s druge strane, desetljećima stoje gotovo isti.

Da smo kojim slučajem sudionici Svjetskog prvenstva, sudac bi već odavno pokazao znak za hydration break. Po naški – napili bi se vrući hladne vode.

Ali nismo. Zato iz stanova skrivenih iza spuštenih roletni pratimo kako nogomet polako mijenja vlastita pravila.

Pauza za vodu ili za marketing?

Pauze za osvježenje uvedene su kao zdravstvena mjera i same po sebi teško da mogu biti sporne. Visoke temperature, vlaga i sunčevo zračenje doista predstavljaju ozbiljan rizik za igrače, što potvrđuju liječnici reprezentacija i stručnjaci sportske medicine.

Sporno je ono što se događa oko njih.

Kako je prvenstvo odmicalo, prekidi su se počeli događati i u uvjetima koji teško mogu opravdati izvanredne mjere. U isto vrijeme televizijske kuće otkrile su da se između dva gutljaja vode može prodati nekoliko minuta najskupljeg reklamnog prostora.

Već na početku prvenstva jedna je pauza trajala dulje nego što je bilo predviđeno kako bi televizijski prijenos završio reklamni blok.

Od tog trenutka postalo je legitimno pitanje: štiti li se zdravlje igrača ili se štiti vrijednost televizijskog termina?

Zbog toga se sve češće govori kako bi hydration break mogao biti tek prvi korak prema uvođenju pravih time-outa u nogomet. A onda, jednog dana, ne daj Bože, možda i četvrtina.

Nekad se voda skupo plaćala

Koliko se svijet promijenio najbolje pokazuje Svjetsko prvenstvo 1994. godine.

Njemačka i Južna Koreja u Dallasu igrale su na izmjerenih 38,3 stupnja Celzija – temperaturi zbog koje bi se danas utakmica gotovo sigurno prekidala nekoliko puta.

Tada nije bilo pauza za osvježenje.

Naprotiv, FIFA je zabranjivala unošenje vode na teren. Igrači su do gutljaja dolazili krišom, najčešće prilikom izvođenja auta, dok su im treneri potajno dodavali bočice. Izbornik Irske Jack Charlton zbog toga je čak bio kažnjen.

Danas to zvuči gotovo nevjerojatno.

Između dva ekstrema

Kao i mnogo puta dosad, čini se da ni ovdje ne znamo živjeti između krajnosti.

Nekada su igrači trčali gotovo bez vode. Danas postoji opasnost da zdravstveno opravdana mjera postane marketinški proizvod.

Istina je, kao i obično, negdje između.

Možda su naši djedovi i bake lakše podnosili ljeta bez klima uređaja samo zato što klima nije bilo. Možda su nogometaši devedesetih pomicali granice izdržljivosti jer nisu ni znali da može drukčije.

A možda smo se svi pomalo naviknuli da nam život bude ugodan u svakom trenutku.

Ipak, bilo bi šteta da zajedno s vrućinom nestanu i one male stvari koje su obilježile mnoga djetinjstva – boca hladne vode koja kruži među prijateljima, šlauf ispred kuće, česma na igralištu, poderana koljena i oznojene glave.

Jer nije svaka neugodnost neprijatelj.

Ponekad upravo iz malo pržine, čelopeka i prašine nastaju najotporniji ljudi.

Možda nogomet može preživjeti još jednu pauzu. Samo da usput ne izgubimo ono zbog čega smo ga zavoljeli, samo da usput ne prestanemo biti otporni na probleme.