Jabuka nije pala daleko od stabla

Do četvrtfinala malo tko je ih je uzimao za ozbiljno. Realno. Jesu eliminirali Spartak, Osijek, ali to su rane faze, igrali su kući, prošli na penale. Onda je došla Vojvodina u četvrtfinalu. Vojvodina koja je prvu utakmicu na svom terenu dobila glatko 3:0. Drugoligaš da izbaci jednu dobru ekipu Vojvodine nakon tri razlike u prvoj utakmici? Teško. Ali to je bio onaj Kup o kojem smo u nekoliko navrata pisali.

Kup koji je nudio priliku malima, slabijima da se probiju na vrhu, na naslovnice. Revanš se igrao 9. prosinca 1987. godine. Snijeg nije bio do koljena, ali je bio poprilično velik na terenu. Na takvom terenu dati gol, izgledalo je kao nemoguća misija. Na poluvremenu je Borac vodio golom Lupića.

Pet golova za poluvrijeme 

Ništa nije ukazivalo na nevjerojatno drugo poluvrijeme. Počelo je s golom Popovića iz 54. minute. Onda su igrači Borca od 60. do 76. minute, znači za 16 minuta Skakiću utrpali četiri komada! Jeste Čurčić u jednom trenutku zaustavio taj nalet, ali katastrofu gostiju nije spriječio. Završilo je 6:1. Lupić je postigao četiri gola, svi igrači Borca su dobili devetke u medijima, Lupić desetku. Kasnije je pala Priština na penale, koja je u četvrtfinalu eliminirala Velež.

Senzacija u finalu 

Na kraju je u finalu Borac napravio senzaciju, savladao veliku Crvenu Zvezdu 1:0. Borac je poveo golom Senada Lupića pola sata prije kraja utakmice. Na deset minuta prije kraja, kada je postajalo sve izvjesnije kako će se u finalu Kupa dogoditi senzacija Blažo Zuber je odlučio zakomplicirati situaciju na terenu.

Duel Milorad Bilbije i Gorana Milojevića u kaznenom prostoru je okarakterizirao kao penal. Penal koji nije bio ni po Milojku Pantiću. Penal koji je mogao Milorada Bilbiju pretvoriti u tragičara ali nije. Jer je mangupski pokušaj "Panenke" Piksija Stojkovića pročitao Karalić

Borac je uzeo Kup, kao tek drugi klub iz BiH, kao jedini drugoligaš. Sezonu je u Drugoj ligi Zapad završio na osmom mjestu, na gol razliku je izbjegao razigravanje. Milorad je za one koji ne znaju otac napadača Zrinjskog Nemanje koji se rodio kad je već Borac bio prvoligaš. Nemanjin otac je prošao puno toga s ekipom u koju je došao u Borac 1983. godine. I ostvario najveće uspjehe u ovom klubu. Od Kupa Jugoslavije, ulaska u Prvu ligu, Mitropa Kupa

"Već s nepunih 19 godina, 1983. godine sam postao član Borca i veoma brzo zaigrao za prvi tim Banjalučana. Naredna decenija bila je možda i najuspješnija u povijesti "crveno-plavih". Osvojili smo Kup Jugoslavije u veličanstvenom finalu s Crvenom Zvezdom, kasnije 1992. godine postali pobjednici Mitropa kupa, a u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije smo igrali zapaženu ulogu", rekao je jednom prilikom Milorad.

Otišli kao turisti 

Opet, to finale Kupa je bila posebna priča. Za svakog igrača Borca tako i Milorada...

"Mi smo u Beograd otišli dva dana ranije, vjerujte kao turisti, nismo uopće bili opterećeni rezultatom, odnosno hoćemo li osvojiti to takmičenje ili ne jer smo mi već znali da je Crvena zvezda postala prvak Jugoslavije i da ćemo igrati u Europi bez obzira kako god se završilo to finale.ta naša generacija je tri-četiri godine igrala zajedno i mi smo stvarno imali jednu dobru i uigranu ekipu koja se dobro poznavala.

Ušli smo u utakmicu rasterećeno i na kraju osvojili taj Kup. Mogli smo, možda, da postignemo još jedan gol, stvorena je šansa koju nismo iskoristili, a odmah nakon nje je odsviran kraj. Fantastično je bilo zaista, vladala je nevjerica, pogotovo dan poslije osvojenog trofeja, kada smo imali doček u Banjaluci na Trgu i to je bilo nešto neopisivo."

Nemanja išao na treninge sa ocem 

Sin Nemanja je loptu počeo šutirati s nekih pet- šest godina, išao je sa svojim ocem na njegove treninge. Uskoro je Nemanja počeo trenirati. Počeo je kao igrač u obrani, kasnije će biti prebačen u napad. Nakon jedne izuzetno teške ozljede, loma noge.

Određeno vrijeme, posebno u tim mlađim kategorijama tata je bio trener sinu. Nemanjina sestra Tamara je igrala odbojku, mama Slavica je radila dugo u klubu. Za tatu Milorada koji je prošao puno toga na terenu i pored terena jedan od najtežih trenutaka bila je teška ozljeda Nemanje u mlađim kategorijama. Vjerojatno nije mogao ni sanjati kada je sin počeo trenirati da će napraviti u karijeri, to što je napravio do danas.