Kako je Hune odveo Borac do senzacije u Kupu

11. svibanj 1988. godine. Vrlo važan datum kada se gleda povijest Jugoslovenskog ali i europskog nogometa. Te srijede u razmaku od samo nekoliko sati ispričane su dvije sjajne priče. Jedna na stadionu JNA u Beogradu, druga na Stade de la Meinau u Strasbourgu. U jednoj je glavni akter bio Borac iz Banja Luke, u drugoj belgijski Mechelen. Dva autsajdera u okršajima finala Kupa Jugoslavije i Kupa Kupova. Dva, tog dana velika pobjednika.

Na stadionu JNA su igrači Borca ispisali svakako jednu od važnijih stranica povijesti Yu-nogometa. Uz Velež su tada postali i ostali jedini osvajači u to vrijeme izuzetno važnog i cijenjenog trofeja s prostora BiH. Igrali su u finalima Sarajevo, Željezničar, Sloboda, klubovi iz BiH, ali nisu uspjeli otići do kraja. Kao drugoligaši senzacije su pravili Trepča, Bor, Varteks, ali nisu kao Borac slavili.

Kup Jugoslavije ili kako se službeno zvao, Kup maršala Tita do raspada države osvajalo je samo devet klubova uopće, što dovoljno govori koliki je podvig tada napravio Borac, pod vodstvom prije svega sjajnog čovjeka, a onda i trenera Husnije Fazlića kojeg su prijatelji zvali "Hune".

"Branio je Hune naše boje više od deset godina. Odigrao je skoro 400 utakmica, a postigao je 93 gola. Nogomet je, za Hunu, bio više od igre. Ljubimac navijača, poštovan na i van terena od svojih suigrača i rivala, bez nogometa nije mogao ni tren, pa se nakon okončanja igračke, posvetio trenerskoj karijeri. S mjesta na kojem je stekao nogometno ime i prezime, počeo je da gradi i ono trenersko. U svom Borcu.

Vodio je 'crveno-plave' i kroz prvoligaški karavan bivše Jugoslavije, a pod njegovom komandom ostvaren je i jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti osvojen je Kup Jugoslavije, 1988. godine. Husnija Hune Fazlić, ostavio je neizbrisiv trag u FK Borac i Banjaluci, a sve ono što je uradio za naše 'crveno-plave' nikada neće biti zaboravljeno i živjet će sve dok Vrbas Banjalukom teče", piše između ostalog na službenoj stranici Borca danas, kada je potvrđena vijest da je ovaj priznati trener preminuo u 80. godini života.

Na putu do finala, te sezone Borac je iz kola u kolo pravio iznenađenja. Prvo je stradao Osijek nakon jedanaesteraca, pa Spartak u Subotici na isti način, a onda je na red došla Vojvodina. Novosađani koji u to vrijeme imali sjajnu momčad, koja se sljedeće sezone okitila naslovom prvaka, su dobili prvu utakmicu 3:0. Nitko nije očekivao da će Borac u revanšu ne samo stići ta tri gola zaostatka, ali momčad trenera Fazlića je slavila s velikih 6:1.

U polufinalu je opet na jedanaesterce eliminirana Priština. Pored toga Borac je morao odigrati i šest utakmica kao drugoligaš, prije nego što će se suprotstaviti Osijeku.

"Cijela karijera je stala u taj trenutak. To je, po meni, najvažniji pogodak u povijesti kluba i drago mi je što sam baš ja bio strijelac. Pošteno mislim da sam ga i zaslužio. Te sezone sam u Kupu dao 19 golova i bio najbolji strijelac Jugoslavije u tom takmičenju. Nažalost, nije to kao danas popraćeno bilo medijski, druga su vremena bila. Sljedeći dan nakon osvojenog kupa, u Banjaluci je vladala euforija. Imao sam osjećaj da su svi došli ispred "Boske" da nas pozdrave. To je nešto što se pamti zauvijek i ostat će neizbrisivo u povijesti kako kluba tako i grada", rekao je jednom prilikom čovjek odluke u toj finalnoj utakmici, Senad Lupić. Lupić je pogodio u 60.minuti glavom na centaršut Amira Durgutovića.

Imala je Zvezda jedanaesterac ali je pokušaj Panenke, Piksija Stojkovića, pročitao Karalić. Jedanaesterac koji je u najmanju ruku bio diskutabilan. Borac je osvojio Kup i naredne sezone je predstavljao Jugoslaviju u Kupu Kupova. Bolji u dvije utakmice je bio Metalist.