Rođen u Mostaru, osvojio medalju u Berlinu, surađivao sa generalom Pattonom

Alois Podhajsky je samo jedan u nizu sportaša koji su u svojoj karijeri imali sreću da osvoje olimpijsku medalju. Austrijanac je to napravio 1936. godine u Berlinu, bronca u dresuri. Austrijanac rođen 24. veljače 1898. godine. U Mostaru!

Sin časnika austro‐ugarske vojske koji će kasnije i sam to postati. Stari Austrijanci ga se sjećaju kao direktora Španjolske škole jahanja u Beču. U svijetu konjičkog sporta, to je bio dom čuvenih bijelih pastuha lipicanera čiji su izuzetni nastupi oduševljavali publiku širom svijeta. U Berlinu je Podhajsky je završio kao treći iza Heinza Pollaya i Friedricha Gerharda, dvojice domaćih jahača.

Kako spasiti školu, konje?

U godinama koje će uskoro doći, pukovnik Podhajsky vodio je Španjolsku školu jahanja od 1939. godine i sudjelovao kao voditelj na svim nastupima Španjolske škole jahanja u Austriji i inozemstvu.

Međutim, puno važnije je ono što se dešavalo u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Nešto što je opisano u knjizi "The White Stallions of Vienna", koja je opet bila predložak za film iz 1963. godine "Miracle of the White Stallions", s Robertom Taylorom. Upravo je u tom filmu Taylor glumio pukovnika.

Tijekom Drugog svjetskog rata, zabrinut za sigurnost škole i konja zbog bombardiranja Beča, Podhajsky je evakuirao većinu pastuha iz grada, prema Gornjoj Austriji u Sankt Martin im Innkreis baš kao i određeni broj kobila farme za uzgoj koja je opskrbljivala konje za školu.

Za konje se bore Amerkanci, Sovjeti, Nijemci 

Dio koji nije bio evakuiran, završio u rukama nacista koji su ih zadržali u ergeli Hostau, danas Hostouň, u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Istovremeno, zapovjednik Pattonove 2. konjičke jedinice pukovnik Charles Hancock Reed, nalazio se upravo na teritoriji Čehoslovačke, gdje je njegova jedinica formirala obrambenu liniju jugozapadno od velikog grada Plzena.

To je bio jedan od većih "prodora" u ratu, koji je zaustavljen nakon naređenja da se prestane s vatrom. Nešto ranije XX korpus general-potpukovnika Waltona H. Walkera zauzeo je renomiranu španjolsku školu jahanja u Gornjoj Austriji i u jednom trenutku je "najavio" predstavu bijelih pastuha lipicanera baš za Pattona koji je imao zajedničku poveznicu s Aloisom.

George Smith Patton je davne 1912. godine u Stockholmu nastupio u modernom petoboju. Imao je iskustva s jahanjem, s konjima.
Podhajsky je zaustavio konja pred Pattonom. Dva sportaša, jedan na pobjedničkoj jedan na poraženoj strani. Podhajsky je skinuo šešir i zamolio generala za zaštitu stoljetne škole tijekom neizvjesnog poslijeratnog perioda i pomoć u povlačenju njenog rasplodnog stada iz Čehoslovačke, gdje su Nemci poslali konje u ergelu koju je kontrolirao Wehrmacht.

Patton je pristao

Ono što je Pattona fasciniralo jeste činjenica da je na jednom mjestu pronašao nekolicinu osoba koje u vihoru rata, rade to što rade, pokušavaju trenirati prekrasne lipicanere i brinuti se o njima. Stajući da se obrati čovjeku na konju prije njega, Patton je odgovorio da španjolsku školu jahanja stavlja pod posebnu zaštitu američke vojske; kasnije je rekao Podhajskom da će učiniti sve što može u vezi s konjima u Čehoslovačkoj.

"Ova zvanična izjava bila je mnogo više nego što sam sanjao“, likovao je Podhajsky. Ne znajući ustvari što se događa u Čehoslovačkoj.

Patton je iz Čehoslovačke dobio informaciju kako postoji mogućnost da veliku ergelu preuzme Crvena Armija, da neka grla jednostavno budu ubijena, komandant Pattonove 2. konjičke grupe, pukovnik Charles Hancock Reed je poslao poruku Pattonu, ovaj je naredio akciju.

Akcija spašavanja

Akciju koja je bila filmska. Akciju koja je trajala nekoliko dana. U zoru 12. svibnja, 1945. godine, pojavila se veličanstvena povorka. 350 konja u manjim skupinama, s vozilima ispred i iza, poljski, češkim, kozačkim jahačima, američki vojnicima koji su oslobođeni iz njemačkog logora, krenulo je prema Mannsbachu u središnjoj Njemačkoj.

One brže skupine su stigle na odredište za dva dana, one sporije dan poslije. Dva dana poslije, Alois Podhajsky je bio na večeri s Reedom koji će ga dan poslije odvesti u Mannsbach. Podhajsky je lako identificirao lipicanere koji pripadaju njegovoj ergeli, školi. Reed ga je uvjerio da će biti vraćeni u Austriju.

"Prije nego što sam poletio pokušao sam da se zahvalim pukovniku Reedu na njegovoj pomoći i velikom razumijevanju", rekao je Alois.
"Ponašao sam se samo onako kako bi kolega jahač trebao", odgovorio je Reed. “I uvjeren sam da biste i vi učinili isto da su pozicije obrnute."

Lipicaneri vraćeni kući

Ovaj put akcija prebacivanja je išla avionom, koji je tjedan dana kasnije aterirao u Gornjoj Austriji. Ukupno 244 lipicanera uspješno su vraćena u Austriju. Podhajsky je bio toliko zahvalan što je ovaj segment kulture i tradicije sačuvan za njegovu zemlju i svijet da je u narednih nekoliko mjeseci priređivao predstave za američke vojnike stacionirane u okupiranoj Austriji. Ipak, lipicaneri su se našli u Beču, tek 1955. godine.

Do tada je Alois Podhajsky nastupio na Olimpijskim igrama 1948. godine, zauzeo je sedmo mjesto u dresuri. Kasnije je nastavio raditi u Španjolskoj školi, pisao je knjige kao što su "Učitelj jahanja; Osnovni vodič za ispravne metode klasične nastave" ili recimo "Kompletna obuka konja i jahača: u principima klasičnog konjaništva".

Kroz svoje knjige Podhajsky detaljno istražuje psihologiju jahanja i odnos između učitelja, učenika i konja. Uključuje poglavlja o osnovnoj teoriji jahanja; dresura; sistematska instrukcija jahanja; savladavanje poteškoća i zastoja i učešće na takmičenjima. Preminuo je u Beču 1975. godine.