Grumen zlata iz Mozambiqua

Netko će reći kako je njegova najbolja utakmica u karijeri bila ona protiv Real Madrida u finalu Kupa prvaka 1962. godine u Amsterdamu kada je Benfica sredila Real Madrid 5:3. Drugi će opet spomenuti Svjetsko prvenstvo u Engleskoj četiri godine poslije, posebno onu utakmicu četvrtfinala Portugal - Južna Koreja, dok će oni koji su ga bolje poznavali i pratili izdvojiti utakmicu Peñarol - Benfica, treću u finalu Interkontinentalnog kupa.

Europski Pele 

Međutim, to je priča u kojoj se može tražiti "dlaka u jajetu", jednostavnije je napisati i reći kako je Eusébio da Silva Ferreira, poznat u svijetu samo kao Eusebio jedan od najvećih koje je nogometni svijet ikada imao priliku gledati. Nacionalno blago Portugala, Crna perla Mozambiquea, europski Pele, kako hoćete.
Veliki nogometaš, simbol jednog vremena, igrač nevjerojatne elegancije, umjetnik na terenu.

"Moraš učiti, nogomet ti neće nikada dati toliko novca da možeš živjeti od njega", uporno mu je ponavljala njegova majka koja ga je odgajala uz još osmero njegove braće i sestara, bez oca. U gradu Lorenzu Marquesu, što je ustvari današnji Maputo, glavni grad portugalske kolonije Mozambique. To je ona tipična priča o sjajnom, neumornom dječaku na ulici koji od jutra do sutra sa svojim drugovima šutira nešto što se samo može nazvati lopta. Tamo negdje od osme godine.

"Majka me poslala da kupim meso u jednoj obližnoj prodavnici, ali negdje na putu sam ostao sa nešto starijim klincima u jednoj od ulica. Igrali smo lopte do kasno na večer, zaboravio sam da me kući čekaju majka, braća i sestre, da su gladni. Ja sam ustvari bio sretan jer sa igrao sa starijim od sebe, jer sam igrao dobro" pričao je
jednom davno pokojni Eusebio. Koji je baš na ulicama pa i na plaži usavršio svoj dribling, svoj poznati prodor, direktno prema golu. Nešto što su imali rijetki kasnije šezdesetih godina

Njegova prva momčad se zvala Brasilleros, radilo se o momcima iz jedne, dvije ulice. Eusebio je sve više igrao lopte, sve manje je išao u školu. I onda je dobio priliku da se priključi lokalnoj pravoj momčadi, Sportinga.

Benfica nije dugo čekala 

Sa 16 godine je zaigrao za juniore. Na svoj 17-ti rođendan je debitirao za prvu momčad. U prvoj utakmici za seniore, tri gola.

"Sjećam se kada su došli ljudi iz Benfice da pregovaraju s Sportingom. Razgovarali su o mom prelasku u Benficu, sve je izgledalo kao san, kao bajka. Majka je napokon shvatila i rekla mi je kako trebam da idem. Moj trasfer je bio vrijedan 8000 dolara. Ja sam jednostavno zaljubio u Benficu, u Lisabon", tako je tvrdio za života Eusebio. Kartu za prvu momčad Benfice je kupio partijom u dresu druge, kada je utrpao tri komada i jedan namjestio kontra Atletico Madrida.

Već tada su ga mediji i novinari u Portugalu prozvali Crnom panterom zbog brzine, egzekucije i vrhunskih atletskih sposobnosti. Trčao je na 100 metara za 11 sekundi. Svojim partijama je Benficu doveo na vrh europskog nogometa, jednako tako i svoju reprezentaciju Portugala koja dugo vremena nije imala nikakvih rezultata

Čak jedanaest titula će osvojiti u dresu Benfice. Postigao je više golova nego što je odigrao utakmica. U dva navrata osvojio je Zlatnu kopačku (1968. i 1973. godine) kao najbolji golgeter europskih liga. Prvo finale protiv Barcelone 3:2, je zbog papirologije propustio, ali je zato očarao svijet u Montevideu na trećoj utakmici Interkontinentalnog kupa kontra Penarola. Uzeo je loptu na centru, prošao petoricu igrača u svom stilu a onda poslao bombu. Cijeli stadion je prvo ostavio bez daha, a onda mu je vrućih 100.000 južnoamerikanaca ustalo i zapljeskalo.

Razbili veliki Real u finalu

Ta utakmica kao da je bila najava onoga što će se dogoditi sljedeće godine u finalu Kupa prvaka. Benfica protiv Reala sa Puskásem, Gentom, Di Stéfanom, Santamarijom. Logično protiv takve momčadi u tom trenutku nije imao šanse, nitko. Ali Eusebio i suigrači nisu mislili tako.

Sa 2:3, napravili su preokret na pobjedničkih 5:3. Hej, jednom takvom Realu u to vrijeme utrpati pet komada. Dogodilo se tada i nikada više. Eusebio je bio dvostruki strijelac.

" To je bio najsretniji trenutak u mojoj karijeri. Ljudi su pričali kako nemamo šanse protiv Reala, kako su oni nepobjedivi. Međutim, mi smo igrali kao nikada prije. Tada sam shvatio da golovi protiv Reala mogu biti golovi mog života" istakao je jednom prilikom Eusebio.

Najbolji u Engleskoj

Briljirao je Eusebio na Svjetskom 1966. godine. U četvrtfinalnoj utakmici protiv Sjeverne Koreje Porugal je gubio 3:0 već nakon 25. minuta. Nakon toga počinje povratak kakav nogometni svijet nije vidio do tada, i to sve u režiji jednog čovjeka. Eusebio je zabio u nastavku utakmice četiri gola za redom i najzaslužniji je za konačnih 5:3. Portugal je izgubio od Engleske u polufinalu i pobijedio Sovjetski Savez za treće mjesto, no sada su već svi znali tko je tamnoputi portugalski napadač. Eusebio je na prvenstvu 1966. godine zabio svima osim Mađarima, te sa svoja četiri pogotka Koreji držao rekord u broju golova postignutih u jednoj utakmici sve do 1994. godine i Svjetskog u SAD-u.

Na turniru u Parizu Benfica i Santos su se probili do finala. Eusebio je počeo na klupi, Santos je poveo 4:0. Na kraju je Peleova momčad slavila teniskih 6:3, ali je dan kasnije u medijima glavna faca bio baš Eusebio.

Dobro, bilo je i nekih loših trenutaka u karijeri ovog sjajnog igrača. Za njega je to bio razočaravajući poraz od Rumunjske u kvalifikacijama za SP 1970. godine, pa onda situacija kada je nekolicina igrača Benfice zamalo stradala od strujnog udara prilikom tuširanje. Jedan igrač je na mjesto ostao mrtav što potvrđuje ozbiljnost situacije.

Jedan drugi nogomet

Juventus je nudio 500.000 dolara u to vrijeme, Atletico Madrid I inter čak i više ali je Eusebio ostao vjeran Benfici. Benfica je bila europski prvak i 1968. godine kada je na londonskom Wembleyu svladala favorizirani Manchester United s 4-1, ali nakon produžetaka. Kod 1:1 u zadnjoj minuti Eusebio je sjajno tukao, vratar Stepney je taj njegov udarac obranio. Igra se nastavila, a Eusebio je zastao i prišao vrataru engleske momčadi i čestitao mu. Kako su godine prolazile, Eusebio je imao sve više problema sa koljenom, a od Benfice se oprostio 1975. godine. Nakon toga je otišao u Kanadu i Ameriku gdje je čak jedno vrijeme igrao mali nogomet. Preminuo je 2014. godine. Jedna od njegovih izjava je bila posebno zanimljiva:

"Mentalitet igrača se u posljednjih 40 godina mnogo promijenio jer zarađuju daleko više. Nogomet se pretvorio u biznis i nema ništa zajedničko sa mojom generacijom. Današnji nogomet nikada ne bih mogao da igram", naglasio je par godina prije svoje smrti Euseobio.