Bitka za Beograd, Juanitu flaša u glavu

Tih godina vladalo je veliko rivalstvo između ove dvije reprezentacije. Jer od 1968. godine do 1982. Španjolska i Jugoslavija su odigrali ravno deset utakmica od kojih je svaka bila kvalifikacijska. Uglavnom za Svjetsko prvenstvo ili Europsko, jedna je bila ona i na Svjetskom 1982. godine.

Španjolska je uglavnom bila uspješnija, iako je Jugoslavija jednu pobjedu posebno slavila, onu u Frankfurtu 13. veljače. Znate uglavnom svi, kad je Škija Katalinski zabio za odlazak Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo. Ali idemo redom.

Veliko rivalstvo sedamdesetih

Kvalifikacije za Meksiko 1970. godine. Na Marakani je bilo 0:0, na Camp Nou 2:1 za Španjolsku. Međutim, niti jedni niti drugi nisu vidjeli završnog turnira. Razlog? Belgija je u skupini bila prva. Jugoslavija je tukla Belgiju 4:0, Finsku 9:1, ali je ta Finska dobila Španjolsku glatko 2:0.

Onda su došle one toliko puta opisane kvalifikacije za Svjetsko četiri godine poslije. Tri selekcije u skupini, bilo je samo pitanje tko će eventualno kiksati protiv Grčke. Na otvaranju ciklusa, nula. Raspoloženi Dušan Bajević i njegova dva gola anulirali su Amancio i Asensi. Usput, Španjolsku je vodio veliki Kubala, Jugoslaviju Boškov

Kako je na Maksimiru bilo 0:0, odlučivala je gol razlika. U toj posljednjoj utakmici između Grčke i Jugoslavije bilo je svega i svačega. Autogolova, crvenih kartona, na kraju je Karasi u 90-toj zabio za 2:4 i majstoricu u Frankfurtu. To je bila jedna od najboljih utakmica koju je ona reprezentacija Jugoslavije odigrala sedamdesetih..

Katalinski je ostavio Španjolce u čekaonici. Nestrpljivo su čekali priliku za revanš. I onda opet kvalifikacije za Argentinu. Opet skupina s tri selekcije. Jugoslavija je užasna na startu, dvije utakmice, dva poraza, jedan u Sevilli, drugi kući od Rumunjske. Međutim, teniskih 4:6 iz Bukurešta stvari mijenjaju iz temelja, Jugoslavija je ponovo u igri, treba trijumf od dva razlike za put u Argentinu.

Bitka za Beograd

Bio je drugi dan Dana Republike tadašnje, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 30. studeni. Hladno, kišovito, ali je na Marakani 100.000 gledalaca. Većina je uvjerena da Jugoslavija može još jednom dobiti kad treba Španjolsku. Jer i to u Sevilli par mjeseci ranije nije bilo ništa posebno od Španjolaca. Tek minimalac s bijele točke uz paklenu atmosferu na tribinama. Znači, trebalo je uzvratiti dvostruko. Kako je Toplak kao tada se to zvalo "savezni izbornik" smijenjen, priliku je dobio Marko Valok nekadašnji igrač Partizana, tada trener Budućnosti što iz današnje perspektive izgleda čudno, krajnje čudno. Pored toliko velikih trenerskih imena. Njemu su pomagali, asistirali Stevan Vilotić i Gojko Zec.

I što je pomenuta trojka napravila pred odlučujuću utakmicu. Promijenila pet igrača u odnosu na postavu iz Bukurešta. Ni manje ni više nego pet. Tako su po prvi put zajedno u dresu reprezentacije zaigrala braća Sead i Safet Sušić. Pored Seada, debitant je bio Kustudić iz Rijeke, Katalinić je zamijenio na golu Borotu, dok su za defenzivu bili zaduženi "Frfa" Mužinić i Mario Boljat iz Hajduka i Partizanov Jusuf Hatunić. Još su tu bila dva igrača Partizana Aleksandar Trifunović i Nenad Stojković. Šurjak iz Hajduka je bio kapetan, dok je tu ponovo nakon šest mjeseci bio Danilo Popovoda.

Napeto od prve sekunde

Španjolci nisu uspjeli odraditi službeni trening prije utakmice jer je teren bio prekriven, dok su novinari bili revoltirani jer se Kubala nije pojavio na presici.

"Bilo je to nešto strašno. Bila je to najteža i najneugodnija utakmica koju sam igrao u životu. Puno više nego bilo koja druga koju sam igrao u Argentini", pričao je godinama kasnije, strijelac jedinog gola Rubén Andrés Cano Martínez, inače rođeni Argentinac. U to vrijeme je Cano nosio dres Atletico Madrida i nije se nešto naigrao u dresu reprezentacije. Tek 12 utakmica, četiri gola, ali taj jedan je dao na Marakani.

"Bio je praznik u zemlji. Ljudi su bili praznično raspoloženi, jako veseli. Bili su sigurni da će pobijediti. Jugoslavija je imala izuzetnu momčad. Od trenutka kada smo došli u Beograd, sve je izgledalo kao rat. Mi smo došli tjedan dana ranije, ali smo slabo izlazili iz hotela. Stvorena je neka divlja atmosfera, igrači Jugoslavije su više razmišljali o tučnjavi na terenu, grubostima, nego o samoj igri. I mislim da su pali pod utjecajem tribina, javnosti. Bilo je strašno. Šutirali su nas grebali, pljuvali, čupali za kosu.Nije problem bilo ono što se moglo vidjeti na TV-u ili što se događa u blizini suca, međutim, ako si daleko od kamere, suca, onda je problem. Bilo je svega, nešto u životu nisam doživio" pričao je Cano.

Ako je nekoga morala pogoditi flaša

Nakon prvog dijela nije bilo golova, nešto malo prilika jeste. Trenutak odluke se dogodio u 71.minuti, Cano je reagirao na ubacivanje Cardenosa.

"Utakmica je završena onog trenutka kad je Španjolska povela. Nakon gola su počele provokacije, valjanje po terenu. Mi smo i uspjeli postići gol Hatunić je bio strijelac, ali su nam gol poništili zbog nekog ofsajda. Bilo je tu svega, pisalo se o tome, valjda su Argentinci pod svaku cijenu željeli na turniru vidjeti Španjolce, rekao je jednom prilikom Valok. Ipak taj gol jeste odlučio pobjednika, ali je jedan detalj obilježio nogomet na ovim prostorima.

Nakon gomile žestokih startova, sukoba igrača na terenu, svega i svačega došla je izmjena Juanita u 76.minuti utakmice. "Pit Bull" Real Madrida, prgavac, fighter. Možda bi boca koja je bačena i promašila nekog drugog igrača, ali Juanita nakon prsta dole publici jednostavno nije mogla. Nastala je gužva, kaos, Juanito je ostao ležati.

"Sjedio sam na klupi, a Juanito se srušio ispred mene. Nisam mogao vjerovati. Morali su da ga iznesu na nosilima. Bilo je strašno. Kvalificirali smo se i otrčali u svlačionicu, bili smo sretni, ali veoma zabrinuti zbog udarca koji je dobio Juanito. Nismo znali što će biti s njim, sve je bilo jako dramatično, kaže Cano.

Nastavljena tekma, završila bez crvenog

Ken Burns nije prekinuo utakmicu, ali normalnog nogometa nakon što je Juanito pogođen, realno nije bilo. Svega ostalog na terenu jeste, ali nitko u takvoj utakmici nije dobio crveni karton što danas izgleda nemoguće. Španjolska je otišla u Argentinu, Jugoslavija je uzvratila u kvalifikacijama za Euro 1980. godine, ali je za Beograd, Valenciju 1982. godine, pravi revanš došao puno godina kasnije, tek 1990. godine u Italiji.