Osmi travanj 1987. godine. Prva utakmica polufinala Kupa prvaka Bayern - Real Madrid na starom Olimpijskom stadionu koji je krcat. Već u 37. minuti je bilo 3:0 za Bayern, kada je Matthäus pokupio Chenda. Ovaj uzvraća, Lothar je na zemlji leži, a onda poput pitbulla dolazi Juanito.

Prvo jednom gazi Matthäus u leđa, a onda drugi put surovo, krvnički u glavu, lice. Škot Bob Valentine pokazuje crveni karton, Juanito se teškom mukom probija do tunela pod budnom pratnjom brojnog osiguranja, navijači Bayerna su malo je reći ogorčeni. Nekih sat, sat i pol nakon utakmice Juanito je pred novinarima, priznaje pogrešku.

- Proklet sam. Jesam li se promijenio kao osoba i kao nogometaš? Mislio sam da jesam. Očito nisam. Nakon ovakvih stvari čovjek počne razmišljati o povlačenju iz nogometa. Što se dogodilo? Ne znam, kao da neka druga osoba upravlja vama. Radiš stvari kojih nisi svjestan, govorio je te večeri u Münchenu, legendarni napadač Reala. Vrlo brzo UEFA reagira, Juanito je kažnjen, pet godina ne može igrati u Europi. Treneru Reala, Leu Beenhakkeru je već kapa puna, Juanito mora da ide. U tadašnjeg drugoligaša Malagu. Navijači su ogorčeni. Jer Juanito je u to vrijeme bio igrač koji je predstavljao suštinu onoga što znači nositi poznati bijeli dres Real Madrida. Za pobjedu u dresu Real Madrida bio je spreman učiniti bilo što. Zato i jeste bio obožavan na Bernabeu, ali i omražen na svakom drugom stadionu.

- Da nisam igrač, bio bih na tribini s navijačima, bio bih „Ultra sur“, jedan od njih. Igrati za Real Madrid jednako je kao dotaći oblake. Real je uvijek bio moj prvi izbor kao klub,a Madrid kao grad, izjavio je Juanito prilikom prelaska iz Burgosa u Real 1977.

Juanito je rođen u Fuengirolu, pokraj Malage, 10. studenog 1954. Krenuo je na ulicama malog ribarskog gradića, a onda je otišao u Atletico Madrid s nekih 14 godina. Igrajući za mladu momčad, doživio je tešku ozljedu. Godinu dana nije igrao, ljudi u Atleticu su počeli gubiti strpljenje pa su probali. Prvo realizirati transfer u Sevillu koji nije prošao, ali jeste onaj u Burgos. Ovoj momčadi je prvo pomogao da izbori ulazak u prvu ligu, a onda sljedeće sezone da izbori opstanak. Juanito je već tada izabran za najboljeg nogometaša godine. Počela je borba velikih klubova, Reala i Barcelone. Juanito je kao dječak navijao za Zaragozu, ali što je bio stariji, sve se više divio Realu i maštao o tome da postane dio ovog kluba.

- Dolazak Juanita bio je toliko važan za Real Madrid. Imao je tu iskru i genijalnost. Svoj posao je obavljao na najbolji način, uvijek spreman da dres kluba natopi do kraja, govorio je još jedan iz plejade legendarnih igrača Reala, Carlos Santillana. 1976. godine, Juanito je potpisao za Real, ali je debitirao tek sljedeće godine.

Juanito je već tada bio član reprezentacije Španjolske koja je u sklopu kvalifikacija za SP gostovala u Beogradu. Na Marakani je bilo 100.000 gledatelja koji su stvorili paklenu atmosferu kako bi uzvratili za ono što su Španjolci priredili Jugoslavenima u prvoj utakmici. Španjolci su u nervoznoj utakmici uspjeli pobijediti, Juanito nije zabio, ali je za vremena obilježio taj susret. Prilikom zamjene i izlaska s terena  pokazao je palac dolje, a onda je stigla "nagrada" sa zapada. Staklena flaša nekoga koje bio izuzetno precizan, baš u glavu. Nastao je metež, ali utakmica nije prekinuta. Španjolska je otišla u Argentinu, Jugoslavija ne.

U dresu Reala osvojio je pet naslova španjolskog prvaka, dva Kupa kralja i dva puta Kup UEFA. U Kupu prvaka nije uspio, Liverpool je bio prejak 1981. godine. Jednom je izabran za najboljeg igrača Španjolske (1977.), a jednom je bio i prvi strijelac prvenstva (1984.). Posebno se pamte njegove partije Kupu UEFA, one u kojima je Real stizao velike zaostatke iz prvih utakmica. Protiv Rijeke koja je neviđeno pokradena, Anderlechta, Intera, Borussije Mönchengladbach. U tim utakmicama Juanito je bio posebno motiviran, napaljen. Često je protivničkim igračima znao u prolazu reći kako je " 90 minuta na Bernabéu jako puno vremena".

- Svaki put bi se dogodile iste stvari nakon poraza u prvoj utakmici. U drugoj bismo nadoknadili zaostatak. Juanito je bio taj koji je vodio momčad. Nevjerojatno je kako jedan tako nizak igrač mogao izvući iz nas toliko energije, sjeća se Michel.

Ta njegova velika želja za pobjedom, često ga je dovodila u probleme. Jednostavno se nije mogao kontrolirati. Još tamo 1979. godine je udario suca Adolfa Prokopa na utakmici protiv Grasshoppersa, pa je kažnjen dvije godine. Tijekom četvrtfinala utakmice Kupa UEFA u sezoni 1985/86 protiv, Neuchatel Xamaxa, pljunuo protivnika i bivšeg suigrača iz Real Madrida Ulija Stielikea.

- Znao sam što da očekujem. Bili smo suigrači u svlačionici, ali nikada nismo zajedno otišli na pivo, pričao je Stielike.

- Beskorisno je bilo reći Juanitu da ne radi nešto, jer on ionako neće slušati. Sjećam se nekog sukoba u autobusu prije neke utakmice, bio je spreman otići kod čelnika kluba i reći "kaznite me", tvrdi nekada sjajni lijevi bočni Reala, Antonio Camacho. Ne treba zaboraviti da se Juanito okušao kao matador u koridi s bikovima, imao je nešto više vremena po završetku igračke karijere.

Po odlasku iz Reala, igrao je još dvije sezone u Malagi, a onda je kao trener preuzeo Meridu. Njegova želja je bila jednog dana vratiti se u Real kao trener. Mnogi stručnjaci su mu predviđali veliku karijeru, veću nego što je to bila igračka. Na klupi je bio još motiviraniji i izražajniji, srčaniji, nego na terenu. Nažalost, Juanito nije ispunio svoj trenerski san.

Na povratku iz Torina s utakmice Kupa UEFA koju je igrao njegov Real, Juanito je poginuo u prometnoj nesreći kao suvozač u automobilu koji je vozio Meridin fitness trener. Juan Gómez González, poznatiji kao Juanito je imao samo 37 godina.

I danas kada Real igra na domaćem terenu, niti jedna utakmica neće proći bez Juanita čiji duh kao da lebdi iznad Bernabéu. Sedma minuta i pjesma navijača Illa illa illa, Juanito maravilla!