Velika znanstvenica kojoj je slava uskraćena jer je bila Židovka
Lise Meitner, austrijsko-švedska fizičarka, preminula je prije 55 godina, 27. listopada 1968. u Cambridgeu.
Njezina priča započinje 7. studenog 1878. godine, kada je rođena u Beču u židovskoj obitelji. Kao i mnoge žene iz tog razdoblja, unatoč svom gorljivom interesu za matematiku i fiziku, Meitner nije imala šanse za studij – austrijska sveučilišta u to doba nisu primala žene.
Tako je njena formalna edukacija naizgled završila u 14. godini. Meitner će se tog doba kasnije prisjećati s razočaranjem:
"Razmišljajući o razdoblju moje mladosti, s nevjericom se može uočiti koliko je tada problema postojalo u životima običnih mladih djevojaka, kakvi se sada čine gotovo nezamislivima. Među najtežim problemima bila je mogućnost normalnog intelektualnog obrazovanja."
Iako se godinama pokušavala pomiriti s barijerom između sebe i znanosti, Meitnerin gorljivi interes za fiziku nije nestao. Kada je napunila 23 godine, 1901., austrijska su se sveučilišta napokon otvorila ženama.
Uspjela se konačno upisati
Kako ne bi trošila ni trenutka više, uz roditeljsku potporu, Meitner je u dvadeset mjeseci naučila cjelokupno gradivo osmogodišnje srednje škole – logiku, književnost, matematiku, grčki, latinski, botaniku, zoologiju i fiziku – te položila ispit mature s dovoljnim uspjehom da se upiše na Sveučilište u Beču.
Meitner je shvatila svoj studij vrlo ozbiljno. Ne znajući hoće li se baviti matematikom ili fizikom, posjećivala je kolegije s oba smjera i vodila "opsežnije bilješke nego upisani studenti". Već 1905. godine postala je jedna od dvije žene u cijeloj Austriji s doktoratom iz fizike (na temu 'vodljivost topline u nehomogenom tijelu').
Odbivši prvu poslovnu ponudu da radi u industriji, želeći se baviti znanstvenim radom, Meitner je odlučila nastaviti svoju edukaciju na Friedrichs Wilhelm Univerzitetu u Berlinu gdje je predavanja vodio slavni Max Planck.
Po drugi put u životu, našla se u državi koja nije dozvoljavala ženama pristup na fakultet. Jedino privatnim dogovorom s Planckom uspjela je dobiti dozvolu za pohađanje njegovih predavanja, privilegij koji Planck nije ustupio nijednoj ženi prije nje.
U Njemačkoj je upoznala i kemičara Otta Hahna s kojim je dijelila interes za radioaktivne materijale, a koji se nije protivio radu sa ženama. Međutim, berlinski Institut za kemiju nije dozvoljavao ženama ulaz u zgradu, tako da su Meitner i Hahn morali raditi u podrumu, u stolarskoj radioni pretvorenoj u laboratorij.
Hahnu je bilo dozvoljeno uspinjati se iz podruma, ali Meitner, gotovo metaforično, nije.
Meitner je iskoristila situaciju najbolje što je mogla, te je u timu s Hahnom otkrila nekoliko novih atomskih izotopa i objavila dva rada o beta radijaciji. Tek kada je napunila 35 godina, Meitner je dobila stalnu poziciju na Institutu, i to samo zato što joj je prije toga ponuđen posao u Pragu.
Tim Meitner-Hahn do Prvog svjetskog rata stekao je znatnu slavu. Meitner je uz svoju fizičarsku obuku i briljantne matematičke vještine imala sposobnost da osmisli eksperiment za svaku teoriju, a Hahn, kemičar, bio je vrsan u laboratorijskom radu.
Osim Einsteina, ovaj eksperimentalni duo hvalio je i sam Cavendish, povijesni otkrivač neutrona, koji je rekao da je Meitner lako mogla biti ta koja je prva detektirala neutron, samo da se time bavila. Meitner je radioaktivne izvore poslala Cavendishu za njegove eksperimente.
Godine 1923. Meitner je objavila i članak o elektronskoj emisiji pri popunjavanju unutarnjih ljusaka atoma, efekt koji će 1925. samostalno otkriti Auger te će u povijesti ostati zapisan kao Augerov efekt.
Suradnja Meitner-Hahn trajala je trideset godina, a između 1921. i 1934. Meitner je objavila još pedeset i šest samostalnih radova.
Bijeg pred nacistima
Ono što će presuditi u smjeru Meitnerine karijere bit će svjetski ratovi. Još u Prvom svjetskom ratu radila je kao medicinska sestra, rukujući rendgenskom opremom, a nakon što je svjedočila patnji žrtava i njihovim medicinskim i emotivnim potrebama, osjećala je krivnju oko povratka znanstvenom radu.
U Drugom svjetskom ratu, na vrhuncu njene karijere, iako joj je austrijsko državljanstvo neko vrijeme osiguravalo imunitet, nakon Anschlussa 1938., nacistička prijetnja proširila se i na Austriju. Meitner je odbila sakriti svoje židovsko porijeklo, ali joj je to onemogućilo emigraciju pod novim antisemitskim zakonima.
Ostavljena bez izbora, u strahu za život, Meitner uz pomoć nizozemskih kolega fizičara bježi preko nizozemske granice bez ikakve imovine i s 10 maraka u novčaniku.
Meitner se više nikada neće vratiti u Njemačku ili Austriju, osim za povremene posjete starim prijateljima.
Novi početak potražila je prvo u nizozemskom Groningenu, a zatim ga pronašla u Švedskoj, gdje se zaposlila na Nobelovom institutu i sprijateljila s velikim Nielsom Bohrom. Tamo će stvoriti ostatak bogatog životnog opusa.
Otto Hahn pobrao slavu i Nobelovu nagradu
Nažalost, grabljenje za slavom u ovom genijalnom novom području uvest će raskol između Meitner i Hahna.
Iako je godinama slao dopise Meitner, a u par navrata ju i posjećivao u Švedskoj, Hahn nije nikome od kolega rekao da s njom surađuje. Nakon što je ona napisala teorijski rad u kojem objašnjava njegov opaženi fenomen, Hahn je sa Strassmannom objavio svoje otkriće u znanstvenom časopisu bez da je naveo Meitner kao suradnicu.
Termin nuklearne fisije pripisan je Hahnu te mu je za to otkriće 1945. godine dodijeljena Nobelova nagrada.
Bilo zbog osobne ljubomore, ili zbog kukavičluka pred njemačkim vlastima, Hahn nikada nije priznao suradnju s ne-arjanskom znanstvenicom u egzilu.
Politička klima iskrivila je narativ dok Meitner nije sasvim izbrisana iz priče u kojoj je, po postojećoj korespondenciji, igrala neizostavnu ulogu. Meitner je ovo smatrala najtežim gubitkom u životu.
Nakon njezine smrti, nećak Otto Robert Frisch, također poznati fizičar, na grobu joj je dao uklesati inskripciju:
"Lise Meitner: fizičarka koja nije izgubila ljudskost."
