Treba li zaštititi stotine artefakata koji su ostali na Mjesecu?

Tri rovera, šest američkih zastava, deseci sonda koje su uspješno sletjele na Mjesec ili su ondje pale, razni alati, kamere i smeće: na Mjesecu su, kao rezultat brojnih istraživanja ostale stotine artefakata.

Neki stručnjaci smatraju da bi im trebalo dodijeliti status kulturne baštine kako bi ih se zaštitilo od predstojeće ljudske aktivnosti i najezde svemirskih turista.

Kako je počelo?

Sve je počelo 13. rujna 1959. godine, kada se sovjetska sonda Luna 2 srušila u dijelu Mjeseca nazvanom Mare Imbrium.

Nakon toga je u sklopu svemirskog programa "Luna" Sovjetski Savez u pravcu Mjeseca poslao niz međuplanetarnih svemirskih sondi, a potom su Amerikanci krenuli s programima Ranger i Surveyor.

A 20. srpnja 1969. na Mjesec stižu prvi ljudi Neil Armstrong i Buzz Aldrin. Improvizirajući i ručno upravljajući lunarnim modulom Eagle, Armstrong ga je spustio u području nazvanom More mira, izbjegavajući pritom brojno stijenje.

Ondje su američki astronauti proveli 22 sata, ostavivši iza sebe sve što im nije trebalo pri povratku na Zemlju: ljestve kojima su se spustili s lunarnog modula, kamere, posebne čizme, zastave i četiri "uređaja za fekalije".

Posade još pet uspješnih Apollo misija za sobom su na Mjesecu ostavile na stotine raznih predmeta.

Po podacima neprofitne organizacije "For All Moonkind", koja nastoji očuvati ljudsku baštinu u svemiru, ondje je danas stotinjak mjesta na kojima su ljudi ostavili trag. Preciznije oko 167 tona materijala.

Zakonski, "sva ta mjesta nisu uopće zaštićena", kaže Michelle Hanlon, profesorica na pravnom fakultetu Sveučilišta Mississippi i suosnivačica organizacije "For All Moonkind". Reagirala je na šalu voditelja Europske svemirske agencije Jana Wornera koji je svojedobno kazao kako želi da se američka zastava dopremi natrag na Zemlju.

"Dakle, svi ti vrlo važni tragovi, tragovi svemirskih čizama, tragovi rovera, koji su ostali ondje, s arheološkog stajališta zapravo nemaju nikakve zaštite", smatra Hanlon.

Znanstvenica strahuje da bi jednog dana mjesta na koja su slijetale sonde mogla biti vrlo zanimljiva turistima, koji će vjerojatno 'podići' lunarnu prašinu, a ona "reže poput stakla i može biti vrlo štetna".

"Međunarodnim pravom nije određeno da ne smijete roverom stići do mjesta na Mjesecu koje vas zanima i malo 'prošvrljati uokolo'. Mislim da bismo se trebali zaštititi od svih potencijalnih nenamjernih i namjernih poteza", smatra prof. Hanlon.

Centri za otpad

NASA je usvojila preporuku o tomu da nijedna buduća ekspedicija ne bi smjela slijetati unutar dva kilometra od mjesta misije Apollo.

Ugovor o svemiru iz 1967. vrlo je jasan: "U skladu s člankom 2 Ugovora o svemiru, u koji spadaju Mjesec i nebeska tijela, svemir nije predmet nacionalnog prisvajanja tvrdnjom o suverenitetu, a ni na način da se koristi ili okupira".

Spomenuti ugovor jedan je od temelja međunarodnoga svemirskog prava te jedno od najvećih pravnih postignuća nastalih u sklopu UN-a.

Država koja lansira svemirski objekt zadržava jurisdikciju i kontrolu nad tim objektom. Država je odgovorna i za štetu počinjenu svojim svemirskim objektom.

Po temeljnim načelima svemirskog prava, a to su istraživanje i upotreba svemira, uključujući nebeska tijela, oni se moraju obavljati na dobrobit i u interesu svih država, bez obzira na stupanj njihova ekonomskog i znanstvenog razvoja. Cijeli je svemir slobodan za istraživanje i upotrebu svim državama bez diskriminacije i sve države imaju pravo na slobodan pristup svim njegovim dijelovima. Svemir, uključujući nebeska tijela, ne može biti predmet ičijeg prisvajanja; sve svemirske aktivnosti moraju se odvijati u skladu s međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN-a, u interesu održanja međunarodnog mira i sigurnosti te unapređenja međunarodne suradnje.

Ugovor o svemiru predstavlja osnovni legalni okvir za međunarodni svemirski zakon. Svojim načelima sprečava države potpisnice da u orbitu Zemlje postave oružje za masovnu destrukciju ili da se na Mjesecu ili bilo kojem drugom nebeskom tijelu stacioniraju.

Sporazumom se jasno zabranjuje da bilo koja vlada smatra svojim bilo koje nebesko tijelo, uz obašnjenje da su oni zajedničko nasljeđe čovječanstva. U Ugovoru stoji i da svaki objekt mora biti registriran u određenoj državi jer se na taj način ona štiti od neodgovornog ponašanja privatnih subjekata.

Artefakti ostaju u vlasništvu entiteta koji ih je ondje stavio, čime se se na učinkovit način zabranjuje njihova krađa. Putovanja na Mjesec vrlo su vjerojatna u predstojećih nekoliko desetljeća, a načela o suradnji na tom području u Ugovoru su zasad potpuno nejasna i ne čine se dovoljnima kad je regulativa posrijedi.

A kad je riječ o opasnosti od toga da bi Mjesec mogao postati poput odlagališta smeća, profesorica svemirskog prava na Sveučilištu Leiden, Tanja Masson kaže: " Možda bismo na Mjesecu trebali početi graditi centre za otpada'', prenosi Hina.