Može li virus "pobjeći" iz laboratorija najvišeg stupnja sigurnosti?

U potrazi odakle je došao koronavirus čuje se sumnja kako je on nehotice došao iz laboratorija u Wuhanu. Radi se o laboratorij najvišeg stupnja sigurnosti kakvih u čitavom svijetu ima samo nekoliko.

AIDS, MERS, ptičja i svinjska gripa, virusi hendra, lujo, marburg, nipah ili krim-kongo groznice, ebole... Ova kolekcija užasa i teških bolesti se širi gotovo svake godine i uvijek se brzo otkrije uzročnik. A virolozi znaju da će ih biti još: u pravilu su to virusi koji su se promijenili i koji su u neko doba postali sposobni prijeći i sa životinje na čovjeka - takozvani zoonososi. Neki od tih virusa su za životinje čak razmjerno bezopasni, ali mogu biti smrtonosni za čovjeka. Zato i WHO smatra kako takvi virusi u pravilu mogu biti prijetnja zdravlju čitave planete.

Svakog takvog uzročnika treba što prije identificirati jer se samo tako onda može pouzdano dijagnosticirati bolest, stvoriti terapija i stvoriti cjepivo. Ali to bi bilo ponekad čak smrtonosno da se to čini u običnim laboratorijima. I kod sumnje napada biološkim oružjem je potrebna brza i djelotvorna analiza u laboratoriju visokog stupnja sigurnosti.

Uzročnici bolesti se dijele u četiri stupnja rizika i u svakoj kategoriji su nužne određene zaštitne mjere za djelatnike i okoliš. Ta kategorija onda određuje i zahtjeve koje treba ispunjavati prostor laboratorija, oprema koja je potrebna i radni postupak u ophođenju sa takvim uzročnicima.

SARS čak nije u četvrtoj

U najviši, 4. stupanj rizika spadaju biološke supstance koje neminovno uzrokuju tešku bolest kod ljudi i kod kojih nije moguća ili nije poznata terapija niti postoji cjepivo protiv njih. U tu skupinu spada tek par desetaka uzročnika kao što su virusi lujo - ime je dobio po gradovima Lusaka i Johannesburg gdje je 2008. izazvao smrtonosnu epidemiju virusne hemoragijske groznice. Ili hendra - on je pak dobio ime po istoimenom predgrađu australskog grada Brisbanea gdje se pojavio 1994. Ili virus nipah koji također može uzrokovati smrtonosnu upalu moždane ovojnice i koji se pojavio 1998. u Maleziji.

Virusi obitelji korone kao što su SARS-CoV-1, MERS-CoV ili sad ovaj SARS-CoV-2 nisu dobili tu "čast" biti smješteni u najvišu, 4. kategoriju jer makar oni mogu uzrokovati teško i ponekad smrtonosno oboljenje, oni nisu baš toliko letalni kao virusi iz najviše skupine. Ali to ne znači da su laboratoriji sigurnosne grupe 3 (S-3) ne vladaju podjednako stroge mjere sigurnosti kao i u najvišoj grupi.

Laboratorija najvišeg, dakle 4. stupnja sigurnosti u čitavom svijetu ima ili se upravo gradi njih jedva četrdesetak. Najviše ih je smješteno u Sjedinjenim Američkim Državama, njih 11, ali i u Njemačkoj ih ima 4. Indija i Švicarska ih imaju po tri, Australija i čak Rusija ih imaju samo po dva, jedan postoji i u Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, Kanadi... I samo jedan trenutno postoji i u Kini.

Jedini kineski laboratorij te kategorije

Upravo taj kineski laboratorij najvišeg stupnja sigurnosti je sad dospio u sumnju kako je iz njega nekako dospio i virus korone sa kojim sad vodi bitku čitav svijet: Institut za virologiju u Wuhanu Kineske akademije znanosti.

Baš kao i svi drugi laboratoriji na svijetu takve vrste, o njegovom stupnju sigurnosti ne odlučuje nekakav lokalni građevinski inspektor, čak niti država gdje se nalazi: to je čitav katalog mjera zaštita kakve su odlučene na međunarodnoj razini kako bi se zaštitili i djelatnici u tom laboratoriju - i pogotovo okoliš da baš niti slučajno tamo ne dospije neki od tih sićušnih, ali potencijalno smrtonosnih uzročnika bolesti. U pravilu su takvi laboratoriji najvišeg stupnja sigurnosti potpuno zasebne jedinice i prostorno i organizacijski. Često su ti laboratoriji i smješteni da nepozvani ne mogu doći ni blizu te zgrade. Svugdje je obavezan najstroži nadzor tko ulazi u zgradu laboratorija, ne samo čuvarskom službom nego i elektronskim mjerama.

Čak i kad se uđe u zgradu gdje je smješten takav laboratorij, još ste veoma daleko od samog mjesta gdje se istražuju opasni mikroorganizmi. Već i zgrada mora biti opremljena potpuno zasebnom i kontroliranom opskrbom zraka, vode i električnom energijom koja uvijek mora funkcionirati: za to se brinu opet posebni generatori i akumulatori koji će uskočiti ako bude potrebno. Sav zrak koji dolazi - i pogotovo koji izlazi iz laboratorija prolazi kroz više stupnjeva filtara, a jednaka pažnja se posvećuje dovodu i kanalizaciji takve institucije.

Nema koristi ni za teroriste

I kada je riječ o građevinskim materijalima, takav laboratorij mora ispunjavati čitav niz uvjeta: svi zidovi, stropovi i podovi moraju biti obloženi vodonepropusnim, ali materijalom koji se lako može prati. Ne samo vodom: materijal mora biti otporan na kiseline, lužine i otapala, baš kao i na sva dezinfekcijska sredstva. Laboratoriji nemaju nikakvih prozora, nego se umjetno održava pritisak zraka koji je niži od okoliša. To znači da čak i ako se dogodi čudo i čitav zid nekako pukne, zrak iz okoliša će dolaziti u laboratorij, ali ništa neće iz njega izlaziti.

No to nije opcija sa kojom se uopće računa, ali je izazov i za ulaze u prostor laboratorija. Djelatnici moraju proći kroz više zasebnih komora gdje uvijek ulazna vrata moraju biti zatvorena i zaključana prije nego što se otvore vrata u slijedeću komoru. I kroz te komore se zrak vodi tako da uvijek teče u laboratorij, nikad iz njega.

Naravno da postoji opasnost vatre, čak i eksplozije bombe ili pada zrakoplova na takav laboratorij. Ali kako nam objašnjavaju u Institutu Robert Koch, to im nije najveća briga: čak i u laboratoriju gdje se analiziraju opasni mikroorganizmi, oni nisu smješteni tek tako na policama, nego u posebnim i zatvorenim spremnicima. U slučaju vatre treba znati i kako su virusi zapravo (polu)živa bića: još se nije rodio virus koji bi preživio temperaturu od nekoliko stotina stupnjeva Celzijusa.

I kad je riječ o teroristima, ne samo da moraju proći sve mjere sigurnosti, nego se onda i moraju snaći u samom laboratoriji. Stručnjaci nas uvjeravaju: zapravo se svi virusi sa kojima eksperimentiraju mogu naći i negdje u prirodi i vanjskom svijetu. Ako baš žele, bit će im lakše naći ih tamo.

Tko tamo radi?

Ulazak u sam laboratorij je ograničen na veoma malen broj izabranih, osobito kvalificiranih suradnika i njihov promet se strogo nadzire. Svi moraju nositi osobita zaštitna odijela u kojima pak vlada pritisak zraka veći nego u okolini - zato i izgledaju pomalo kao čovječuljci proizvođača automobilskih guma, Michelina. Zrak koji udišu dolazi iz posebnog izvora, a na rukama nemaju tek jedne, nego nekoliko slojeva rukavica koje su zalijepljene za odijelo.

Ako vam se takvo zaštitno odijelo baš ne čini prikladno za spontanu šetnju gradom, tu ste u pravu: ono je ukupno teško desetak kilograma i fizički je naporno u njemu izdržati duže vrijeme - da ne govorimo o psihičkom opterećenju u ophođenju sa tim sitnim, opasnim beštijama. Zato je i njihovo radno vrijeme u laboratoriju najviše tri sata.

Naravno da se polaže golema pažnja i nadzoru uzoraka koji će stići u takav laboratorij: mora se prvo dozvoliti unos svakog uzorka nekog uzročnika bolesti i u laboratoriju se nalaze samo oni uzorci koji su neophodno potrebni za istraživanje. A i njihova količina je redovito minimalna.

Kontaminirane uzorke krvi, tkiva ili izmeta se obrađuje u "staklenim zvonima": to već odavno nisu tek "zvona", nego posebni prostori ograđeni staklom kroz koje su učvršćene rukavice sa kojima djelatnici mogu raditi - ponekad su to i samo krakovi robota, a djelatnik ih upravlja palicom na sigurnoj udaljenosti.  Nakon završenog rada vrijedi pravilo kao i u svakom laboratoriju, ali ovdje je nebrojeno puta strože: sve se mora ostaviti čisto, a svi uzorci moraju biti zatvoreni i zaključani.

Pred virusom nikad niste sami

Isto tako, svi predmeti i instrumenti koji su mogli doći u dodir sa virusom moraju na "čišćenje" - pod veoma visokom temperaturom i visokim pritiskom. Svi otpaci i otpadna voda se "deaktivira" - dakle baš svaki mikroorganizam se ubija bilo kemijom, bilo vrućinom.

I kod izlaska iz laboratorija suradnike prvo čeka tuš: doslovce, još dok su obučeni u zaštitno odijelo i to ne vodom, nego otopinom peroksida ili nekim drugim dezinfekcijskim sredstvom. Tek onda smiju skinuti zaštitno odijelo - ono opet ide na dodatno čišćenje, ali onda se mogu oprati i oni sami.

Kod rada sa mikroorganizmima je problem što ne postoji nekakav uređaj koji bi mogao mjeriti kontaminaciju virusima. Zato su u laboratoriju uvijek u paru: ne samo da bi se međusobno zbrinuli, nego i da međusobno paze na ispravnost njihovih zaštitnih odijela. Pomoć je potrebna i prilikom navlačenja i skidanja takve odjeće, tako da čitav proces ulaska i izlaska iz laboratorija lako može potrajati i po pola sata, prenosi Deutsche Welle.