Izgubljena ilirska akropola Daorsa otkrivena kod Stoca

U pogledu povijesnog, te posebice prapovijesnog, arheološkog bogatstva i naslijeđa kojim se diči stolačka općina, domaćoj i široj javnosti svakako su najpoznatiji prapovijesno antički lokaliteti kao što su pećina Badanj te čuveni Ilirski grad Daorson, ili u stručnom smislu gradina Ošanići, piše geolog Goran Glamuzina.

Ono po čemu je Ošanićka gradina ili grad Daorson svima daleko najupečatljiviji, kako ističe, pa i najprimamljiviji povijesni lokalitet za posjećivanje jesu nesumnjivo goleme tzv.kiklopske zidine koje se nalaze neposredno sa istočnije strane velike, danas nažalost totalno razrušene, obredne gomile te akropolskog dijela čitave gradine.

''Ono što treba naglasiti jest to da se u prvom redu ovdje radi o jednoj tipičnoj prapovijesnoj ilirskoj gradini koja je očito i po svemu sudeći imala jedan misteriozan enormno važan značaj za širu zajednicu Ilira koji su prebivali na širem području Stoca te južno i jugoistočno od Mostara. Upravo je taj značaj, po svemu sudeći kultnog mjesta štovanja ilirskih božanstava Kadma i Harmonije, tijekom nešto kasnijeg vremena prapovijesti doveo do toga da se lokalno stanovništvo domaćih Ilira odlučilo na nevjerojatan graditeljski poduhvat onog vremena koji je rezultirao podizanjem izrazito moćnog i veličanstvenog kiklopskog, ustvari megalitskog, bedema s dvije kule te specijalnom jedinstvenom kamenom kapijom, portalom kroz koji se od istoka ulazilo pravo na rečenu obrednu gomilu'', objavljuje geolog na svom blogu Megaliti Hercegovine.

Navodi kako ova veličanstvena prapovijesna ilirska gradina u Ošanićima, prema svim dosadašnjim uvidima te pisanim zaključcima struke i istraživača koji su se još od sredine prošlog stoljeća intenzivno bavili njome, predstavlja 'glavni grad' ili glavno središte ilirskog 'plemena' ustvari bolje rečeno - ilirskog naroda - Daorsa.

''Isto tako u tom kontekstu razmatranja svih karakteristika Ilira Daorsa vrlo važna je činjenica i osobina njihovog prostornog rasprostiranja u okviru ovog dijela istočno-jadranske obale. U tom pogledu, pojedini raniji istraživači kao što je Z.Marić, u svojim ranijim radovima iznijeli su tezu da su se Daorsi u svoje izvorno vrijeme još od ranijeg željeznog doba, prostirali ne samo s ove lijeve obale Neretve, već i s druge desne, zapadnije, strane rijeke, pri čemu su sezali čak i do Posušja i Tomislavgrada. Ovo je uistinu vrlo smjela teza, no s obzirom na dosadašnju gotovo nikakvu detaljnu istraženost prapovijesnih gradina šireg hercegovačkog prostora, ovu tezu Z.Marića nipošto ne smijemo isključivati ili negirati. Zbog čega je uzeta u obzir bila ta pretpostavka i teza da su Daorsi toliko duboko bili i gradili i sa druge zapadne strane Neretve? U prvom redu to je zbog toga što na ovom prostoru, tj.na prostoru današnje zapadne Hercegovine, postoji čitav niz prapovijesnih, do sada gotovo nikako istraživanih, gradina koje sadrže obilje pokretne građe ilirsko-helenističkih obilježja iz kasnijeg željeznog doba, te još bitniju stavku - sadrže ostatke upečatljivih kiklopskih - megalitskih zidina, u kojima se mogu pronaći finije isklesani golemi kameni blokovi'', ističe Glamuzina.

Čitav tekst pročitajte ovdje.