Svemir ima naviku rušiti naša očekivanja upravo onda kada pomislimo da smo dobro upoznali vlastito kozmičko susjedstvo. Dana 14. siječnja 2026. svemirski teleskop Hubble usmjerio je svoj pogled prema međuzvjezdanom posjetitelju poznatom kao 3I/ATLAS i snimio seriju od šest fotografija koje su astronomsku zajednicu – uključujući i profesora Avi Loeba s Harvarda – dovele pred pravu zagonetku. Ovo nije prosječan komet, već nebeski izuzetak koji, čini se, prkosi zakonima solarne fizike na koje se oslanjamo pri tumačenju ledenih lutalica u našem Sunčevu sustavu.
Najnovije snimke otkrivaju golem, sjajan omotač materijala koji okružuje jezgru objekta i proteže se više od 130.000 kilometara prema Suncu – otprilike trećinu udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. No prava neobičnost pojavila se tek kada su znanstvenici na podatke primijenili posebni digitalni filtar. Karta sjaja koju je zabilježio Hubble prikazuje stanje 3I/ATLAS-a nakon perihela, odnosno način na koji međuzvjezdani gost reagira na intenzivnu toplinu naše zvijezde.
Larson-Sekanina rotacijski gradijentni filtar, koji uklanja kružni sjaj i razotkriva strukture ispod njega, dao je iznenađujuće rezultate. Umjesto uobičajenog repa koji se povlači od Sunca poput kose na vjetru, 3I/ATLAS pokazuje neobičan raspored izljeva materijala.
Podaci otkrivaju izražen ''anti-rep'' koji puca izravno prema Suncu, praćen s tri manja ''mini-mlaza''. Oni su raspoređeni gotovo matematičkom preciznošću, razmaknuti točno 120 stupnjeva jedan od drugoga. Najzagonetnije je to što niti jedan od tih mlazova ne pokazuje smjer od Sunca. U svijetu kometarne znanosti, gdje solarni vjetar i zračenje gotovo uvijek guraju materijal unatrag, takva orijentacija prema Suncu praktički je nepoznata.
Zagonetku dodatno produbljuje ritmičko gibanje objekta. Nedavni znanstveni rad koji su supotpisali profesor Loeb i Toni Scarmato, analizirajući Hubbleove podatke iz prosinca 2025., pokazao je da ovaj sustav mlazova nije statičan. On se periodično njiše za oko 20 stupnjeva svakih 7,1 sat. Tijekom pola sata promatranja 14. siječnja orijentacija se promijenila za oko 5,6 stupnjeva, što upućuje na složen, rotirajući mehanizam u samoj unutrašnjosti ovog međuzvjezdanog putnika.
Sljedeći dani ključni su za razrješenje ove misterije. Dana 22. siječnja 2026. dogodit će se rijetko nebesko poravnanje: Zemlja će se naći unutar 0,69 stupnjeva linije koja povezuje 3I/ATLAS i Sunce. Ta ''opozicija'' slična je geometriji punog Mjeseca – budući da ćemo objekt promatrati iz istog smjera iz kojeg dolazi Sunčeva svjetlost, reflektirane površine bit će vidljive u maksimalnom sjaju.
Ključno je to što će, gledano iz Sunčeve perspektive, prkosni anti-rep usmjeren prema Suncu biti okrenut ravno prema Zemlji. Znanstvenici se nadaju da će mjerenja naglog porasta sjaja i polarizacije svjetlosti tijekom tog poravnanja otkriti od čega je anti-rep zapravo sastavljen. Ovaj rijedak kut promatranja omogućit će uvid u prašinu i jezgru objekta u njihovoj najvećoj mogućoj vidljivosti sa Zemlje.
Veliko pitanje ostaje: kakav materijal može probijati stotine tisuća kilometara solarnog vjetra i zračenja bez da bude skrenut? Riječ je li o krupnim zrncima prašine, fragmentima leda ili nečemu još čvršćem? Rani podaci svemirske zvjezdarnice SPHEREx ukazivali su na prisutnost ledenih fragmenata prije perihela, no taj je potpis nestao u prosincu 2025.
Umjesto toga, SPHEREx je zabilježio dvadeseterostruko povećanje proizvodnje vode te mješavinu organskih molekula poput metana (CH4), etana (C2H6), metanola (CH3OH) i formaldehida (H2CO). Kako bi takve osjetljive organske tvari preživjele višemilijardno putovanje kroz međuzvjezdani prostor, Loeb smatra da su morale biti zaštićene duboko unutar objekta – najmanje deset metara ispod površine.
Je li 3I/ATLAS prirodni ostatak nekog dalekog zvjezdanog sustava ili nešto više, tek treba utvrditi, no zasad je to najsugestivniji gost koji je ikada posjetio Sunčev sustav.
