Uvijek ste umorni bez obzira koliko ste spavali? Ne, niste lijeni već bi to mogao biti simptom vrlo rijetkog stanja.
Nova studija otkrila je kako izgleda život s kroničnim umorom koji nikakva količina sna ne može eliminirati.
Hypersomnolence UK procjenjuje da postoji 2.500 potvrđenih slučajeva idiopatske hipersomnije u Ujedinjenom Kraljevstvu, s tisućama drugih koji trenutno nisu svjesni da nisu dijagnosticirani ili da njihova nezasitna "žudnja" za snom nije normalna.
Temeljni uzrok IH-a nikada nije formalno identificiran i vjeruje se da je neurološkog podrijetla.
Osobe s ovim stanjem doživljavaju prekomjernu pospanost tijekom dana, često spavaju dugo noću, pate od umora, izuzetno su uspavani nakon buđenja (inercija sna) i mogu drijemati dugo vremena, ali se bude jednako umorni.
Tu se stanje razlikuje od narkolepsije gdje ljudi trebaju spavati tijekom dana, ali se bude svježi, za one s IH-om, nikakva količina sna nije dovoljna.
Prethodne studije fokusirale su se na to što liječnici i istraživači znaju o IH-u, ali tim predvođen Sarah Bermingham iz Takeda Pharmaceuticals sada je napravio duboku analizu iskustava oboljelih.
Njihov cilj bio je poboljšati razinu skrbi koju pružaju liječnici i poboljšati općenito znanje o poremećaju.
Objavljeno u medicinskom časopisu PLoS, istraživači su analizirali sadržaj 346 objava na društvenim mrežama, foruma, blogova, videozapisa i podcasta koje je stvorila 123 osoba s IH-om između 2012. i 2022. godine.
Autori i kreatori koje su proučavali bili su većinom žene (87 posto), u dobi između 16 i 60 godina, živjeli su u SAD-u, Australiji, Europi i Kanadi.
Većina je tvrdila da im je potrebno najmanje 10 sati sna noću da bi funkcionirali, ali neki su rekli da im je potrebno najmanje 15 sati.
NHS savjetuje da odrasli spavaju između sedam i devet sati noću za optimalno zdravlje.
Zdravstvene razine kvalitetnog sna štite od multiple i stanja koja ograničavaju život, uključujući pretilost, dijabetes, srčane bolesti i čak neke vrste raka.
Tim je procijenio sva iskustva i grupirao ih u 10 različitih tema.
To su bile: produženi san, da se ne osjećaju skroz budno, neumoljiva pospanost, san koji ne pomaže, teškoće s buđenjem, neobično ponašanje, mikrosnovi i produžena drijemanja, kognitivne poteškoće, ograničena fizička energija te sanjarenje po danu i hipnagogičke halucinacije.
Kao dio svojih nalaza, tim je podijelio neke tipične izjave koje su ljudi dali o životu s IH-om - a možda će pomoći drugima koji trenutno nisu dijagnosticirani: "Osjećaj pospanosti postaje tako jak da doslovno osjećam da ne mogu nastaviti živjeti, pa se čitav moj svijet vrti oko ove potrebe za snom".
"Bez obzira koliko sna dobijem, nikad se ne osjećam odmorno... Stalno sam u stanju pospanosti. Nikad se ne osjećam potpuno budno. Umoran sam i imam 'maglicu', ne mogu jasno misliti i lako se zbunjujem jer se osjećam tako neispavano. Iako tehnički nisam nenaspavan jer dobijem više nego dovoljno kvalitetnog sna. San me jednostavno nikad, nikad ne osvježi bez obzira koliko ga imam".
Istraživači su imali sličan pristup identificiranju "utjecaja na život" koji uzrokuje IH, identificirajući sedam različitih domena: psihološka i emocionalna dobrobit, aktivnosti svakodnevnog života, ozljede, odnosi, posao i škola, fizičko zdravlje te teret zdravstvene skrbi i liječenja.
Neka od podijeljenih iskustava uključivala su: "Ne mogu vježbati - jednostavno nemam vremena ili energije" i "Čak sam morala donijeti srceparajuću odluku da neću imati djecu jer sam previše bolesna da se brinem za njih".
Druga osoba je rekla da joj je IH spriječio da bude dobra prijateljica: "Nazivaju nas nepouzdanima jer se ne pojavimo... ali ono što ne vide jest da smo to tako željeli... ali dok smo se pripremali, naša tijela su nas napustila poput automobila koji vas ostave na cesti".
Autori studije primijetili su da IH ima jak utjecaj na kvalitetu života, značajno narušavajući emocionalnu dobrobit, svakodnevno funkcioniranje, produktivnost na poslu, izbore karijere, društveno sudjelovanje i osobne odnose.
Nadalje, stanje ima domino-efekt na njihove voljene i kolege koji se moraju nositi s njihovom iscrpljenošću, često lošim mentalnim zdravljem i vremenskim ograničenjima zbog količine potrebnog sna, piše Daily Mail.
Također, mnoge koji pate od ovog sindroma se ne shvaća ozbiljno, a kada se shvaća, odgovor je obično neki oblik stimulacijskih lijekova.
