Legalizirati trgovinu organima?

U Euopi ima premalo donatora organa; svake godine zbog toga umiru tisuće ljudi. Zašto trgovina organima ne bi bila legalizirana? – Pita u podnaslovu svog članka „Kupiti bubreg“ Slavenka Drakulić.

Poznata hrvatska književnica koja je 2006. o donacijama organa napisala i knjigu „Tijelo njenog tijela“, oglasila se rubrici Deutsche zeitunga „Pogled spolja“ rezerviranoj za ugledne goste koji pišu o nekoj aktualnih tema. Sama Drakulićeva je bila bubrežni bolesnik i upućena na dijalize, dok nije dobila bubreg – poslije deset godina neizvjesnog čekanja – od donatora kojeg je potom i upoznala. I ne samo nju, već i druge donatore u SAD (gdje je i njoj presađen bubreg): spomenuta knjiga je rezultat njenih razgovora sa tim ljudima.

Autorica svoj tekst počinje pričom o dugom čekanju i pozivu iz američke Rod Island bolnice 2004. godine – četiri godine nakon što je njeno tijelo odbacilo prvi presađeni bubreg. Piše da je to za nju bila „druga šansa“, neobična zbog toga što je donatorica bila živa osoba – jedna od onih koje su svoj organ stavili na raspolaganje drugima iz čisto altruističkih razloga. Kasnije, u razgovoru sa donatoricom, autorica je saznala da ta žena nije imala nikakvog posebnog razloga da pokloni nekome svoj bubreg – osim želje da nekome pomogne. Slavenka Drakulić objašnjava da je (dvije godine kasnije) napisala knjigu o takvim ljudima, koji su sasvim normalni, obični ljudi, „i baš zato je to što oni poklanjaju tako dragocjeno.“

„Zašto nema dovoljno organa za transplantaciju? Zašto su ljudi osuđeni na privremenu smrt ako predugo čekaju na organ koji im je potreban?“ – pita se Drakulićeva i iznosi svoj komentar priče o jednoj ilegalnoj trgovini bubregom koju je nedavno objavio magazin Spiegel. Ona smatra da su oba aktera priče – žrtve: izraelska doseljenica koja je svoj bubreg prodala za 8100 eura je žrtva siromaštva, a njemačka pacijentica koja je taj bubreg kupila, žrtva je neefikasnog zdravstvenog sistema. Autorka – na osnovu sopstvenog iskustva - vrlo dobro zna koliko su teški čekanje i neizvjesnost, i piše: „Kada se mora živjeti od mjeseca do mjeseca, bez ikakve šanse za transplantaciju – zar čovjek tada ne bi potražio i druga rešenja, pa čak i ilegalna?“

„Mislim kako na listama čekanja nema pacijenta koji bar jednom nije pomislio na mogućnost da kupi potreban organ. Manipulacije sa listama čekanja čak i na uglednim njemačkim klinikama pokazuju kolike su razmjere problema“, piše Slavenka Drakulić i podsjeća da nema dovoljno organa. „Tu se postavlja jednostavno pitanje: zašto ovdje ne postoji legalno tržište? Slučajevi korupcije i ilegalne trgovine ukazuju na ono što ionako svi znaju: to tržište odavno postoji. Ali, ono je crno, bez kontrole, u privatnim rukama. Zar ne bi bilo razumnije da se ono legalizira?“ Autorica prenosi i pitanje koje je postavila američka liječnica Sally Satel: „Je li zaista moralnije da se umre dok se čeka na organ – nego da se organ kupi?“

Jasno je i da bi mnogi siromašni ljudi u prodaji organa otkrili mogućnost da se iščupaju iz mizernih uvijeta u kojima žive. Slavenka Drakulić je svjesna da bi stvaranje donatorskog tržišta u europskom zdravstvenom sustavu bilo u suprotnosti sa humanističkom tradicijom i principima ovdašnje medicine, prema kojima ta medicina treba koristiti svima podjednako – ne samo bogatima. „Bio bi to kraj tradicije i ideala koji Europu razlikuju od drugih dijelova svjeta. S druge strane, i cijena nečinjenja bi bila velika. Samo u Njemačkoj svake godine umre 3000 ljudi koji nisu dobili potreban organ.“ Drakulićeva napominje da bi veće ulaganje u transplantacijsku medicinu smanjilo šanse crnog tržišta, ali i da bi trebalo razviti veću svijest o tome koliko je nedostojan život koji ovisi od medicinskih aparata i često vodi u preranu smrt velikog broja pacijenata.