Anoreksija kroz oči oboljele osobe: Noću sam se nadala da se neću probuditi
"Draga anoreksijo, vrijeme je da ti kažem posljednje zbogom" riječi su hrabre djevojke koja je u tišini svoje sobe, među ogledalima i brojevima na vagi vodila najteže bitke – bitke sa samom sobom. Mostarka Elena Soldo borila se s anoreksijom, poremećajem kojem je u središtu bolesti hrana, a zapravo predstavlja bolest uma.
S anoreksijom sve prestaje
Nakon dugotrajnog oporavka odlučila je govoriti, biti podrška i primjer svima koji se bore s istim problem.
Od najmlađe dobi poznata je kao vrijedna i uporna. Rano je krenula s plesom kojem se dosta posvetila, išla je i u osnovnu glazbenu školu pa joj je životni tempo oduvijek bio ubrzan.
"U periodu prije poremećaja u prehrani uglavnom sam bila fokusirana na ples, rad s djecom i školu. Spremala sam se za plesnu akademiju i paralelno s time vodila ples za djecu. Kada je anoreksija ušla u moj život sve je to palo u vodu", ispričala je Elena.
Forsiranje jela
Tijekom anoreksije, svaki obrok za nju je bio nova borba. U razgovoru za Bljesak.info, Elena je pričala o počecima liječenja dok je živjela u Mostaru i forsiranju oporavka. Forsirana da jede doživjela je i kako kaže puno ''prijetnji'' od liječnika u Mostaru, da će je staviti na sondu, zavezati i osobno hraniti.
"Bitno mi je naglasiti da sam s određenim ljudima zaista imala sreće, počevši od moje tadašnje obiteljske liječnice Maje Vujice koja je reagirala odmah. Zatim, dvije osobe koje su sa mnom od samoga početka i s kojima isti odnos imam i danas, to su nutricionistica Nevena Pandža i Ivana Arapović moja psihoterapeutkinja. Također moja zadnja psihijatrica iz Mostara koja je rekla da pomoć moram potražiti izvan BiH. Zaista im hvala za sve što su uradile za mene", rekla je Elena za Bljesak.info.
U tišini se vodila najveća borba
U periodu kada je počela jesti cijeli dan joj je ovisio samo o hrani. Ujutro bi se ustala i u glavi bi odmah počela buka. Nije postojao period u danu kada bi ta buka, odnosno glas anoreksije, barem na kratko nestala. Svaki obrok je trajao jako dugo, s puno suza, panike i straha.
"U tom periodu sam mrzila sebe. Prošlo je jako puno noći s nadanjem da se više nikad neću probuditi, nisam imala snage preživljavati dane. Nisam imala samopoštovanja i anoreksija sama po sebi je jako autodestruktivna, iako to u tom trenutku ne možeš vidjeti", ispričala je Elena.
Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija zapravo predstavlja bolest uma. Mnogi ljudi s anoreksijom sebe smatraju prekomjerno uhranjenima, iako su pothranjeni i svojim očima ne mogu vidjeti stvarnu sliku. Tako je i Elena u periodu najteže pothranjenosti sebe vidjela kao, kako kaže, predebelu.
"Nisam mogla vidjeti ozbiljnost problema, anoreksija te ubijedi da svi preuveličavaju. Puno puta bih noću završila na hitnoj i u tom trenutku bi mi prošlo kroz glavu 'Elena umrijet ćeš', ali kada bi se bolovi smanjili, došla bi kući a glas u mojoj glavi bi govorio 'vidiš, nije ti ništa' i tako bi sve krenulo ispočetka", rekla je Elena za Bljesak.info.
Podrška ali na pogrešan način
Zbog svog stanja se kako kaže često osjećala neshvaćeno i osuđivano, posebno na početku. To je i razlog zbog kojeg je odlučila dijeliti svoju priču javno. Na put podizanja svijesti o poremećajima u prehrani, krenula je sa slikom u glavi, slikom male Elene koja se osjeća usamljeno, prestrašeno i koja misli da jedina ima ovaj problem.
Eleninim roditeljima je situacija s poremećajem u prehrani bila nepoznanica, ni sami se nisu znali pravilno nositi sa situacijom. S ciljem da budu podrška, da budu od pomoći u svom neznanju su, kako Elena kaže, bili podrška ali na pogrešan način.
"Gledajući sada iz ove perspektive, mogu vidjeti koliko su bili prestrašeni i koliko su iz svoje bespomoćnosti znali reagirati agresivno. Nisu mogli shvatiti koliko je meni strašno pojesti komad jabuke ili dobiti gram na vagi. Uglavnom su mislili da je sve u hrani i da izlaskom iz pothranjenog tijela prestaju problemi", ispričala je Elena.
Svjetlo na kraju tunela postoji
Svoj put oporavka započela je u Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane H(RANA) u Zagrebu. Na samom početku, uslijed komplikacija pri hospitalizaciji u Dnevnu bolnicu, Elenini roditelji pronašli su Hrvoja Handla, voditelja Dnevne bolnice koji ih je uputio na grupu podrške za roditelje čija djeca imaju poremećaj u prehrani koja je za njih bila najveći spas i škola.
"To je iskustvo na kojem ću zauvijek biti najzahvalnija i to su ljudi koji su mi spasili život. To je mjesto koje će zauvijek biti moj dom i ti će ljudi zauvijek bili moja obitelj. Oporavak i dalje traje, ja sam sada u individualnoj terapiji. Glas anoreksije je i dalje tu, samo što mi on sada predstavlja upozorenje da se emotivno nešto događa, ne idem u izgladnjivanje nego znam da moram pričati i vidjeti što se događa", rekla je Elena.
Svim djevojčicama i dječacima koji prolaze kroz nešto slično, Elena je poručila da nisu sami i da pomoć postoji. Sama je primjer da je na samom početku teško vidjeti svjetlo na kraju tunela, ali ono zaista postoji.
"Život poslije anoreksije postoji i možete biti ponovno sretni. Na početku liječenja s prve stepenice ne možeš vidjeti krajnju, ali je potrebno slijepo vjerovati da može biti bolje. Potražite pomoć od ljudi koji zaista znaju. Oporavak je težak, zahtjeva puno rada na sebi, ali vrijedi - vrijedi puno više od onog glasa u glavi kojem nikada nećemo biti dovoljni", poručila je Elena za kraj.
Elena je zajedno sa Udrugom Amplituda snimila film koji otkriva stvarnost života s anoreksijom kroz njezino osobno i iskreno svjedočanstvo. Premijera ovog dokumentarnog filma "Labirint uma i tijela" održat će se u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru, 25. svibnja 2025. s početkom u 19:30 sati.
