Černobilska nuklearna nesreća i njezin utjecaj na zdravlje
Bila je subota 26. travnja 1986. godine i trebao je to biti jedan od običnih proljetnih dana i u ukrajinskom gradu Černobilu.
Dan ranije, 25. travnja 1986. g., posada reaktora 4 nuklearne elktrane u Černobilu je tijekom testa slabijeg napajanja nehotice deaktivirala sigurnosne sustave dok je reaktor bio nestabilan, a ukupno je napravljeno šest ljudskih pogrešaka, uz poznate slabosti samog RBMK-1000 reaktora.
Interakcija vrlo vrućeg goriva s rashladnom vodom dovela je do fragmentacije goriva uz brzu proizvodnju pare i povećanje tlaka što je na koncu uzrokovalo eksplozije i oslobađanje fisijskih produkata u atmosferu.
Od posljedica ovih eksplozija poginula su dva radnika. Grafit (procijenjeno je da je izbačeno oko 300 tona od ukupno 1.200 tona) i gorivo zapalili su se i izazvali niz požara, uzrokujući glavno ispuštanje radioaktivnosti u okoliš.
Ukupno je otpušteno oko 10 EBq (10 eksa bekerela tj. 1019 Bq) radioaktivnosti, koja je vjetrovima transportirana na velike udaljenosti. Od drugog do desetog dana nakon nesreće, oko 5000 tona bora, dolomita, pijeska, gline i olova helikopterom je bačeno na goruću jezgru u pokušaju da se ugasi požar i ograniči ispuštanje radioaktivnih čestica.
Neposredne posljedice havarije
Dva radionuklida, kratkoživući jod-131 (I-131) i dugovječni cezij-137 (Cs-137), bili su posebno značajni za ukupno zračenje kojim su građani bili izloženi. Većina ispuštenog materijala taložena je u blizini nuklearke kao prašina i krhotine, a lakši materijal vjetar je odnio preko Ukrajine, Bjelorusije i Rusije sve do Skandinavije i ostatka Europe (slika 2).
Velike površine Europe bile su kontaminirane radiocezijem (preko 0,04 MBq 137Cs/m2) od čega je bilo 71% u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini. Oko 6,8 milijuna ljudi živjelo je u kontaminiranim područjima (>40 kBq/m2), od čega oko 270.000 ljudi živjelo je u "jače kontaminiranim" područjima (>185 kBq/m2).
Iako su svi požari ugašeni u nekoliko sati, doze zračenja prvog dana uzrokovale su 28 smrtnih slučajeva do kraja srpnja 1986. Doze koje su primili vatrogasci i radnici elektrane bile su dovoljno visoke da dovedu do akutnog radijacijskog sindroma (ARS), koji nastaje ako je osoba izložena zračenju većem od 700 mGy (mili greja) u kratkom vremenskom roku (obično minutama). Nakon što gama zračenje prođe kroz tijelo, osoba nije radioaktivna i ne može izlagati druge ljude zračenju.
Doze za cijelo tijelo od 8 do 10 tisuća mGy ubile bi sve prisutne osobe. Doze koje su primili poginuli vatrogasci procijenjene su u rasponu do 20 tisuća mGy. Od procijenjenih 350.000 radnika hitnih službi koji su bili uključeni u sanaciju, oko 200.000 su bili tzv. „likvidatori“ iz cijelog Sovjetskog Saveza koji su radili na poslovima čišćenja tijekom 1986. i 1987. godine.
Primili su visoke doze zračenja, u prosjeku oko 100 milisiverta (mSv, u ovom slučaju približno 100 mGy). Prosječna doza zračenja zbog nesreće koju su primili stanovnici užeg područja oko elektrane (216.000 stanovnika) u razdoblju od 1986. do 2005. iznosila je 31 mSv (u razdoblju od 20 godina), a u širem kontaminiranom području (6,4 milijuna stanovnika) prosječno je iznosila 9 mSv (kao jedno CT zračenje), što je neznatno povećanje od uobičajenog pozadinskog zračenja u istom razdoblju (oko 50 mSv u 20 godina, tj. 2,5 mSv godišnje).
Do 14. svibnja 1986. oko 116.000 ljudi koji su živjeli u krugu od 30 kilometara evakuirano je. Oko 1000 njih se neslužbeno vratilo živjeti unutar kontaminirane zone. U godinama nakon nesreće, daljnjih 220.000 ljudi preseljeno je u manje kontaminirana područja.
Kratkoročni i dugoročni učinci na zdravlje
Osim dvojice radnika koji su poginuli od eksplozije, od radnika koji su bili izloženi visokim dozama zračenja, u njih 237 je postavljena sumnja, a u njih 134 je potvrđen ARS (49 ih je umrlo). Međutim, broj smrtnih slučajeva koji su posljedica nesreće je nejasan i predmet je značajnih polemika.
Od dugotrajnih učinaka na zdravlje zabilježena je povećana incidencija karcinoma štitnjače i drugih nekanceroznih bolesti štitnjače, kao što su folikularni adenom, benigni čvorovi i hipotireoza i to kod ljudi koji su za vrijeme katastrofe bili djeca i pili su mlijeko (i bili izloženi radiokativnom jodu), od kojih je samo vrlo mali dio umro.
Također, istraživanja su potvrdila već poznatu činjenicu kako gama zračenje uzrokuje leukemiju (16% slučajeva kod likvidatora može se pripisati posljedici nesreće, kao što je pronađeno i kod preživjelih nakon atomskih bombi u Japanu).
U razdoblju od 1991. do 2015. g. među ljudima s pogođenog područja ustanovljeno je 20.000 karcinoma štitnjače, od čega se njih 5.000 vjerojatno može povezati s izloženosti radijaciji (povećanje incidencije za otprilike trećinu).
Procijenjeno je kako je u Sovjetskom Savezu i Europi poduzeto više od milijun pobačaja kao rezultat netočnih savjeta njihovih liječnika o izloženosti zračenju i urođenim manama nakon nesreće.
Što se tiče utjecaja zračenja na životinjski svijet, dugoročni empirijski podaci nisu pokazali nikakve dokaze o negativnom utjecaju zračenja na brojnost sisavaca. Podaci predstavljaju jedinstven dokaz otpornosti divljih životinja na kronični radijacijski stres.
Tablete joda
Radioaktivni oblak koji je nastao nakon nesreće kontaminirao je okoliš. Udisanje takvog kontaminiranog zraka i ingestija kontaminirane hrane i vode za piće može dovesti do izloženosti zračenju putem radioaktivnog joda koji se nakuplja uglavnom u štitnjači. Štitna žlijezda koristi jod za proizvodnju hormona (T3, T4) i ne pravi razliku između radioaktivnog i stabilnog joda (kojeg inače dobijamo hranom).
Dakle, nakon nuklearne nesreće, ako se udahnuo radioaktivni jod ili se progutao, štitnjača ga je apsorbirala na isti način kao i stabilni jod. Vlasti bivšeg Sovjetskog Saveza distribuirale su stabilni jod u obliku tableta kalijevog jodida (KI), koje smanjuju nakupljanje radioaktivnog joda unesenog hranom ili udisanjem.
Ako se stabilni jod primjenjuje prije ili na početku (unutar 1-2 sata) izlaganja radioaktivnom jodu unos potonjeg bit će blokiran zasićenjem štitnjače stabilnim jodom, čime se učinkovito smanjuje unutarnja izloženost štitnjače.
Černobil danas
Černobilska jedinica 4 bila je zatvorena u velikom betonskom skloništu koje je brzo podignuto (do listopada 1986.) kako bi se omogućio nastavak rada ostalih reaktora u elektrani. Međutim, ta struktura nije bila dugoročno rješenje. Oko 200 tona visoko radioaktivnog materijala ostalo je duboko u reaktoru, što predstavlja opasnost za okoliš.
Nova zaštitna struktura ukupne mase 36.000 tona dovršena je 2017. godine, nakon što je izgrađena u blizini. To je luk visok 110 metara, širok 165 metara i dugačak 260 metara, koji pokriva i reaktor 4. Više zemalja se uključilo u taj projekt koji je koštao preko 2 milijarde eura. U budućnosti se planira vađenje radioaktivnog materijala i njegovo sigurno zbrinjavanje.
Ispitivat će se izvedivost poljoprivrede u područjima gdje je prisutnost cezija-137 i stroncija-90 niska, radi stjecanja novih znanja iz područja radiobiologije i radioekologije kako bi se razjasnila načela sigurnog života na kontaminiranim područjima. Od kraja 2000.-te godine černobilska nuklearka više ne proizvodi struju.
Opširnije u tekstu Mate Lakića, dr. med. spec. epidemiologije subspec. zdr. ekologije, pročitati OVDJE
