Nesreća u japanskoj prefekturi Fukushimi dogodila se na današnji dan prije 15 godina, 11. ožujka 2011., kao posljedica razornog potresa.
Iako se Černobil i Fukushima često stavljaju u isti koš, ove dvije nesreće bitno se razlikuju jer je havariju u Černobilu uzrokovao ljudski faktor, dok je u Fukushimi bila posljedica prirodne nepogode. Nadalje, nesreća u Fukushimi ostavila je manju dozu radijacije od one černobilske iz 1986.
Potres magnitude 9.1 stupnjeva po Richteru, koji je 11. ožujka 2011. zavio Japan u crno, smatra se prirodnom katastrofom koja je proizvela najveće gospodarske štete u povijesti. Bio je to najsnažniji potres u zemlji te sedmi po jačini u svijetu otkad se vrše mjerenja.
S epicentrom u Pacifičkom oceanu, sedamdesetak kilometara istočno od poluotoka Oshike, udario je u 14 sati i 46 minuta po lokalnom vremenu. Bio je toliko snažan da je pomaknuo istočni dio Japana za gotovo četiri metra, zaokrenuo Zemljinu os za 16.5 centimetara i skratio dan za 1.6 mikrosekundi!
Pobješnjeli tsunami, s valovima višim od deset metara, gutao je sve pred sobom: u katastrofi je poginulo oko šesnaest tisuća ljudi.
Nakon glavnog potresa, uslijedilo je još stotinu i šezdeset manjih u prva dvadeset četiri sata, a preko pet stotina u narednih pet dana. Nesmiljeni udari prouzročili su niz požara i golema oštećenja prometnica diljem obale. Preko milijun kućanstava ostalo je bez opskrbe vodom, a četiri i pol milijuna bez električne energije.
Potres je izazvao automatsko gašenje jedanaest nuklearnih reaktora u zemlji. Najteže su bile pogođene nuklearne elektrane Fukushima I. i II. Dok su se u Fukushimi II. sva četiri reaktora automatski ugasila, u Fukushimi I., koja je bila bliže epicentru, stanje je bilo znatno dramatičnije.
Tri reaktora u toj nuklearnoj elektrani, jednoj od najvećih u svijetu, pregrijala su se, a došlo je i do eksplozije nagomilanog vodika.
Vlasti su promptno reagirale – evakuirano je preko 200.000 ljudi, a područje unutar dvadeset kilometara od elektrane proglašeno je zabranjenom zonom. Prema procjenama, radijacija koja je ispuštena u okolinu u havariji Fukushime iznosi šestinu one koju je uzrokovala nesreća u Černobilu.
Kada se dogode velike nesreće, u prvom su planu ljudi, a sve ostalo pada u drugi plan. Ljudi često bezglavo bježe i iza sebe, nažalost, ostavljaju životinje. Nedugo nakon evakuacije iz Fukushime dvojica muškaraca u svojim pedesetima odlučila su se vratiti, unatoč povećanoj radioaktivnosti.
Razlozi njihova povratka nisu jednostavni: dijelom su vezani za životinje, a dijelom uz činjenicu da im je život izvan kontaminirane zone bio iznimno težak – teško je bilo pronaći smještaj, a uvjeti u izbjegličkim kampovima bili su im neprihvatljivi.
Jedan od njih je Sakae Kato, koji danas živi u svom domu s 40-ak mačaka i psom, a drugi Naoto Matsumura, koji brine o velikom broju vrlo različitih životinja. Poljoprivrednik Matsumura vratio se u Tomioku i počeo spašavati životinje koje su imale šanse za preživljavanje. Kato se vratio u planinsko područje Namie. Njihov povratak u zabranjenu zonu nije u skladu sa zakonom, no njih to ne brine.
Vlada nije izradila nikakav plan za spašavanje životinja, zbog čega su one ostavljene prepuštene same sebi. Prema svjedočenju Matsmure, mnoge su životinje umrle u mukama, zatočene i svezane. Upravo ih je ta strašna sudbina velikog broja domaćih životinja, kao i ljubimaca, navela da ostanu i pomognu svima koji su preživjeli.
Liječnici kažu da ovi povratnici, uz 'malo sreće', mogu živjeti još nekoliko desetljeća bez većih posljedica. Budući da su već u srednjim godinama, oni lakonski zaključuju da im je to dovoljno da odžive svoje živote. Brinu se o domaćim životinjama i napuštenim ljubimcima, a po potrebi pomažu i divljim životinjama.
Kato zaključuje da će ostati brinuti se o svojim mačkama do kraja, dodajući da, kada njih više ne bude, ni on ne želi živjeti. Iako se ovdje dogodila druga najveća nuklearna katastrofa u povijesti, znanstvenici su, kao i u Černobilu, uočili da se s odlaskom ljudi broj divljih životinja povećao. Zabranjeno područje kao da se i tu otima civilizaciji i pretvara u zelenu oazu koja pruža utočište brojnim divljim životinjama.
Iako su raniji medijski izvještaji navodili da Kato i Matsumura ovise o donacijama, noviji podaci donose nešto drugačiju sliku. Kato je u prvim godinama nakon katastrofe gotovo sve troškove pokrivao sam, uključujući i naknadu koju je dobio za pretrpljenu štetu. Velik dio te naknade potrošio je na hranu, veterinarsku skrb i održavanje prostora za životinje.
Tek kasnije, kada je njegova priča postala poznata u Japanu i inozemstvu, počele su pristizati povremene donacije. Međutim, u nedavno objavljenom videu Kato naglašava da i dalje najveći dio troškova snosi sam, što pokazuje koliko je osobno posvećen životinjama o kojima brine.
Manje je poznato da ovi ljudi tamo nemaju ni struje ni tekuće vode, što njihov zadatak čini još težim. Hranu dobrim dijelom nabavljaju iz nekontaminiranog područja ne bi li što duže ostali dovoljno zdravi da brinu o ostavljenim životinjama.
Prema Japanskoj agenciji za svemirska istraživanja, ova su dvojica najozračeniji ljudi u Japanu.
Matsumura danas više nije potpuno 'sam u zoni' Tomioke jer su neka područja ponovno otvorena, no i dalje živi gotovo izolirano i nastavlja brinuti o životinjama. Prema dostupnim podacima, u Tomioku se vratila desetina stanovništva, pa je cijelo područje još uvelike polunapušteno.
