Borba za senzore - Dijabetičari prijete prosvjedom

Ukoliko Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svim oboljelim od dijabetesa tip 1 ne omogući besplatno dobivanje senzora za kontinuirano mjerenje razine glukoze u krvi, oboljeli iz Tuzle, Mostara i Sarajeva organizirat će prosvjede u bh. prijestolnici.

Inicijativa "Za život s manje boli" koja je prošle godine pokrenuta od neformalne skupine roditelja djece kod kojih je dijagnosticiran dijabetes tip 1, još uvijek nije dobila konačan epilog kako to zahtijevaju članovi udruženja oboljelih od ove bolesti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Naime, prema njihovom zahtjevu Federalna vlada treba usvojiti odluku prema kojoj bi se financiranje senzora za kontinuirano mjerenje razine glukoze u krvi odvijalo preko Fonda solidarnosti FBiH, a ne da se spušta na kantonalne razine, kako je to ranije odlučeno prenosi Klix.

Priču o besplatnim senzorima za kontinuirano i bezbolno mjerenje razine glukoze u krvi pokrenuli su članovi udruženja Novi Horizonti iz Tuzle i Insula iz Mostara, a ukoliko ne bude udovoljeno njihovom zahtjevu, koji je dobio potporu 12.000 građana, doći će na prosvjed ispred zgrade Vlade Federacije BiH u Sarajevu.

"Svemu ovome prethodile su mnoge aktivnosti, od samog prikupljanja potpisa, registracije senzora u Agenciji za lijekove BiH te njegove same promocije. Mi sada očekujemo da Vlada FBiH donese odluku o izdvajanju financijskih sredstava na federalnom, a ne kantonalnom nivou kako je to planiramo. Tada bi se dogodilo da zavodi zdravstvenog osiguranja koji imaju novca to bi financirali, a opet oni koji imaju slabija punjenja budžeta to neće biti u mogućnosti. Ako se ne udovolji našem zahtjevu izlazimo na prosvjede", kaže za Klix.ba Indira Bektić-Mujkić, predsjednica tuzlanskog udruženja Novi horizonti.

Godišnje se ubodu 5.000 puta, senzore u BiH im šalju iz inozemstva

Ovakva vrsta senzora od velikog je značaja za dijabetičare. Naime, za razliku od konvencionalne metode u kojoj se godišnje ubodu najmanje pet tisuća puta, korisnici suvremenih senzora u 14 dana se samo jednom ubadaju prilikom njegovog apliciranja na kožu, uglavnom nadlakticu. Prolaskom specijalnog čitača preko senzora automatski dobivaju iznos glukoze u krvi što im uveliko olakšava aplikaciju jedinica inzulina.

Specijalni čitač košta 60 eura u zemljama Europske unije, dok svi korisnici za jedan senzor koji traje dva tjedna izdvajaju još toliko novca. U konačnici, mjesečno im je potrebno 120 eura za dva senzora, zbog čega većina oboljelih od dijabetesa tip 1 u našoj zemlji nije u prilici sebi to priuštiti.

"Kako bi u kontinuitetu mogli kontrolirati svoju bolest ljudi se snalaze na sve moguće načine. Senzore i čitače im šalju prijatelji i rodbina sa svih krajeva svijeta, a sve kako bi bili u kontinuitetu pokriveni s mjerenjem razine šećera u krvi, što im uveliko olakšava život", kaže za Klix.ba Mislav Stapić, koji je prije pet godina u Mostaru osnovao udruženje Insula, a koje danas ima skoro 600 članova.

Kako je potvrđeno za Klix.ba, u Živinicama i Kalesiji planirali su financijska sredstva u budžetu za nabavku senzora za djecu oboljelu od dijabetesa tip 1, a koji su sa njihove općine. Ali, Bektić-Mujkić navodi da ovo nije idealno rješenje jer ostali gradovi i općine nisu uradile ništa po tom pitanju.

"Naprimjer, u Tuzli je ova inicijativa usvojena u Gradskom vijeću 2018. godine, ali sve je ostalo samo na dizanju ruku jer nijedna konvertibilna marka dosad nije izdvojena", kaže Bektić-Mujkić, istaknuvši da je BiH trenutno jedina država u regiji koja na svojoj listi ortopedskih pomagala nema navedene i senzore.

Senzori mu spasili kćerki život

Sarajlija Adnan Beganović otac je šestogodišnje djevojčice kojoj je dijagnosticiran dijabetes tip 1 prije tri godine. U razgovoru za Klix.ba iznio je svoja, odnosno kćerkina, dosadašnja iskustva u vezi s korištenjem senzora, istaknuvši da su joj ovi uređaji nekoliko puta spasili život.

"Hvala Bogu pa ja svojoj kćerki mogu priuštiti ove senzore, ali, nažalost, mnogo više je ljudi koji to nisu u prilici uraditi za svoju djecu. U tri godine koliko moja djevojčica ima dijabetes, senzori su je najmanje deset puta spasili od hipoglikemijske kome jer u svakom trenutku vidimo u kojem smjeru razina glukoze ide, odnosno je li u porastu, ili padu. Također, s njima su u znatnoj mjeri bolji tromjesečni nalazi razine glukoze u krvi", priča Beganović za Klix.ba.

On navodi da su senzori najvažnija stvar u borbi s dijabetesom, ne samo što ne morate dijete bockati deset puta dnevno jer s njima sprečavate komplikacije u vidu otkazivanja bubrega, amputacija dijelova tijela, bolesti srca i slično.

"Iako se govori da su senzori skupi, oni su izrazito jeftini u odnosu na financiranje liječenja komplikacija koje dijabetes može izazvati", nastavlja Beganović.

Najbolje stanje u Tuzli, najlošije u Mostaru

Bez obzira u kojem kantonu da živite, biti osoba s dijabetesom u Bosni i Hercegovini, prema svjedočanstvima sugovornika, izuzetno je teško. Svi imaju pravo na dobivanje inzulina, dok je sav ostali prateći materijal poput trakica za mjerenje razine glukoze u krvi, inzulinskih pumpi i slično dostupan u manjem ili većem obimu, u ovisnosti od dijela naše zemlje u kojoj imate zdravstveno osiguranje.

Pod pritiskom roditelja, ali i cjelokupne javnosti u proteklom periodu u Tuzlanskom kantonu stvari su se počele pomjerati s mrtve tačke. Bektić-Mujkić navodi da je samo od Nove godine do danas aplicirano deset inzulinskih pumpi, a planirano je ukupno 25, za razliku od prošle godine kada nijedan ovakav uređaj nije dodijeljen dijabetičaru. Sada imaju i 100 komada trakica mjesečno za osobe starije od 18 godina što je 50 KM, a ranije su imale svega 40 KM refundacije na godišnjem nivou.

Beganović ističe da je slična situacija i u Sarajevu, s obzirom na to da su pacijentima na raspolaganju moderne vrste inzulina, zatim inzulinske pumpe koje same apliciraju inzulin u odnosu na potrebe organizma, kao i trakice za mjerenje šećera u krvi. Pravo na besplatne trakice na teret tamošnjeg Zavoda zdravstvenog osiguranja imaju svi odrasli ovisnici o inzulinu osigurani preko zavoda, a njima se za 50 dana osigurava 50 trakica.

Kada je riječ o Mostaru, odnosno Hercegovačko-neretvanskom kantonu, stanje je nešto lošije u odnosu na Sarajevo i Tuzlu, s obzirom na to da pacijenti na raspolaganju imaju znatno manji broj trakica za mjerenje nivoa šećera u krvi, kao i inzulinskih pumpi.

Za razliku od djece do 18 godina koji medicinski materijal dobivaju preko Federalnog fonda solidarnosti, preko Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja novac za 30 trakica mjesečno dobivaju učenici i redovni studenti od 18 do 26 godina, žene u vrijeme trudnoće, nezaposlene osobe koje su prijavljene na Zavodu za zapošljavanje i članovi obitelji nezaposlenih.

Na kraju vrijedi kazati da je inicijativa "Za život s manje boli" obuhvatila i Republiku Srpsku, međutim ona se još uvijek nije našla pred zastupnicima Narodne skupštine Republike Srpske.