U pučkoj tradiciji hrvatskog naroda, ali i šireg prostora jugoistočne Europe, dan svete Lucije nije označavao samo početak intenzivnih božićnih priprema, nego je u prošlosti predstavljao razdoblje jednog od najzanimljivijih narodnih običaja zbog kojeg su naši bake i djedove znali kakvo će ih vrijeme očekivati u u sljedećoj godini.
Od blagdana sv. Lucije do Božića je točno dvanaest dana, a ti dani su se zvali Lucijini dani.
Riječ je o staroj metodi pučke meteorologije, poznatoj i kao Lucijin kalendar ili brojanice, kojom su se nekada izrađivale dugoročne vremenske prognoze za cijelu nadolazeću godinu. Običaj se temelji na promatranju vremenskih prilika tijekom dvanaest dana, od 13. prosinca, blagdana svete Lucije, do Badnjaka, 24. prosinca.
Svaki od tih dana simbolizira jedan mjesec u godini koja slijedi. Tako 13. prosinca predstavlja siječanj, 14. prosinca veljaču, a redom sve do 24. prosinca, koji označava prosinac. Posebnost ovog običaja leži u detaljnom praćenju vremena iz sata u sat, pri čemu se bilježe kratke zapažene promjene – sunce, kiša, snijeg, oblačnost, vjetar, hladnoća ili zatopljenje.
U narodnoj predaji ovaj se način prognoziranja često naziva i "ženskom narodnom meteorologijom", jer su upravo žene, najčešće bake, bile te koje su s posebnom pažnjom promatrale nebo i vremenske prilike iz kućne svakodnevice. Zapisivanjem opažanja stvarao se svojevrsni vremenski kalendar, koji je služio kao smjernica za poljoprivredne radove, planiranje putovanja i svakodnevni život.
Iako se iz današnje perspektive Lucijin kalendar može činiti zastarjelim ili tek zanimljivim folklornim detaljem, njegovi su zapisi često pokazivali zapanjujuću podudarnost s kasnijim vremenskim obrascima. Nagla zahlađenja, promjene vremena u toplijim razdobljima ili nestabilnosti, za one koji su pratili Lucijine dane, nisu predstavljali iznenađenje.
