Znanstvenici istraživali - Sada na djecu ne smijemo ni vikati...

Vikanje na djecu diljem svijeta smatra se normalnim, čak i društveno prihvatljivim ponašanjem. Iako vikanje možda nije uvijek odabrani način odgoja, svi znamo da se to događa. Umor i brojne obveze čine svoje, a ponekad se roditeljima čini i da ih djeca ne čuju dok na njih ne podignu glas.

Najnovije istraživanje, objavljeno krajem ožujka u časopisu Development and Psychopathology, pokazalo je, međutim, da često vikanje na djecu može utjecati ne samo na njihov emocionalni razvoj već i na samu strukturu dječjeg mozga.

Djetetu, koje je bilo izloženo čestoj roditeljskoj dernjavi, mozak se, u razdoblju dok ne uđu u tinejdžersku dob, može smanjiti, upozorili su znanstvenici, piše portal roditelji.hr.

Istraživanje su proveli dr. Sabrina Suffren sa Sveučilišta Montréal i Istraživački centar CHU Sainte-Justine u partnerstvu sa znanstvenicima Sveučilišta Stanford.

U istraživanje su bila uključena djeca rođena početkom 2000. Znanstvenici su proučavali vezu između odgojnih praksi njihovih roditelja i razine dječje tjeskobe, svake godine između druge i devete godine njihova života. Djecu su potom podijelili u dvije skupine.

Jednu su skupinu činila ona djeca koja su bila izložena grubim roditeljskim praksama i stalnom deranju, a drugu djeca čiji roditelji nisu imali tu naviku. Potom su ih, u dobi od 12 do 16 godina, odveli na magnetsku rezonancu kako bi se utvrdila struktura njihova mozga.

Pokazalo se da djeca koja su bila izložena čestom vikanju imaju manji mozak od djece koja nisu tome bila izložena.

Ovo je prvo istraživanje koje je pronašlo izravnu vezu između vikanja na dijete, dječjih tjeskoba i fizičke anatomije dječjeg mozga.

Ranija istraživanja takvu su strukturu mozga utvrdila kod djece koja su bila izložena sustavnom zanemarivanju i zlostavljanju (poput seksualnog, fizičkog i emocionalnog). Pokazalo se, naime, da ta djeca imaju smanjen prefrontalni korteks i amigdalu, koji imaju ključnu ulogu u emocionalnoj regulaciji mozga i pojavi anksioznosti i depresije.

Sada su se ti isti dijelovi mozga pokazali manjim i kod adolescenata koje roditelji nisu ozbiljnije zlostavljali, ali su na njih stalno vikali.

‘Utvrdili smo da se i grube roditeljske prakse, koje ne podliježu sankcijama, mogu povezati sa smanjenom veličinom moždane strukture, slično onome što vidimo kod žrtava teških djela zlostavljanja’, rekla je dr. Suffren, voditeljica istraživanja.

Dodala je da kako je jedno ranije istraživanje, objavljeno 2019., pokazalo da grube roditeljske prakse mogu uzrokovati promjene u radu mozga kod djece, ali sada znamo da one utječu i na samu strukturu dječjeg mozga.