Zašto plješćemo?

Pljesak je toliko prirodna reakcija na nešto dojmljivo, radosno ili uzbudljivo da se rijetko pitamo odakle potječe. Ipak, zanimljivo je zašto odobravanje, zahvalnost ili sreću izražavamo upravo glasnim udaranjem dlanova.

Tragovi iz prapovijesti

Znanstvenici pretpostavljaju da podrijetlo pljeska seže duboko u evolucijsku prošlost čovjeka, vjerojatno u razdoblje prije razvoja složenog jezika.

Naši su preci glasnim pljeskom možda privlačili pozornost, pokušavali postati središtem skupine, iskazivali nervozu ili nelagodu, ali i zastrašivali suparnika ili grabežljivca.

Pljesak nema samo zvučnu nego i vizualnu ulogu. Poput mahanja rukama, mogao je služiti kao znak kojim se pokušavalo privući nečiju pozornost.

Budući da je toliko dugo prisutan u ljudskoj povijesti, stručnjaci smatraju da je pljeskanje gotovo usađeno u ljudsko ponašanje. Pretpostavlja se i da ne postoji kultura koja se ne koristi nekim oblikom pljeska kao sredstvom komunikacije.

Nije svaki pljesak isti

Psiholozi razlikuju nekoliko vrsta pljeska, ovisno o njegovoj svrsi i okolnostima u kojima se pojavljuje.

Motivacijski pljesak služi poticanju i ohrabrivanju osobe da nastavi ili ostvari neki cilj. Razigrani pljesak obično je ritmičan i usklađen s igrom ili glazbom.

Protokolarni pljesak prati službene događaje, govore i politička obraćanja. Govornici ga ponekad namjerno izazivaju, dok ga publika koristi kako bi pokazala slaganje s izrečenim.

Najpoznatiji oblik u današnjoj kulturi ipak je pljesak kojim publika izražava zahvalnost, divljenje, oduševljenje ili zadovoljstvo nakon uspješne izvedbe.

Pljesak nakon nastupa

Iako prapovijesni ljudi nisu priređivali predstave u današnjem smislu, moguće je da je pljesak kao znak odobravanja nastao još u ranim ljudskim zajednicama.

Kada su se počele razvijati društvene skupine, pojavili su se glazba, pripovijedanje i zajednički obredi. Nakon posebno dojmljive priče ili glazbene izvedbe ljudi su mogli reagirati pljeskanjem, povicima, udaranjem nogama o tlo ili drugim načinima stvaranja buke.

Za takvu pretpostavku nema čvrstih dokaza, pa se ne može sa sigurnošću utvrditi kada je pljesak postao oblik zahvalnosti izvođačima.

Najstariji pisani tragovi o pljeskanju pojavljuju se u nekim od najranijih dijelova Biblije. U Drugoj knjizi o Kraljevima pljesak se spominje kao izraz slavlja tijekom krunidbe kralja Joaša. Taj je tekst nastao prije više od 2500 godina, u 6. stoljeću prije Krista.

Grci su udarali nogama

Stari Grci navodno su nakon predstava radije udarali nogama o pod nego pljeskali. Ipak, budući da su njihove publike znale biti izrazito glasne i burne, moguće je da su se služile i pljeskom.

Rimljani su pljesak zasigurno koristili kao znak odobravanja, ali nisu uvijek udarali dlanom o dlan. Publika je ponekad samo pucketala prstima, osobito kada je željela pokazati umjereno zadovoljstvo.

Kada bi bila posebno oduševljena, publika je mogla mahati togama ili bijelim rupčićima.

Pljesak kao priznanje uspješnoj izvedbi tako se učvrstio još u antičko doba, a Rimljani, vjerojatno i Grci prije njih, bili su među prvim kulturama koje su ga povezale s kazalištem i javnim nastupima.

Nekada se pljeskalo usred izvedbe

Pravila pljeskanja mijenjala su se tijekom povijesti. Sve do 18. i 19. stoljeća nije bilo neobično da publika zaplješće usred predstave ili glazbene izvedbe ako bi je neki dio osobito oduševio.

Wolfgang Amadeus Mozart u pismu ocu nakon izvedbe 1778. godine opisao je kako je publika usred prvog stavka burno reagirala na dio skladbe za koji je unaprijed znao da će ostaviti snažan dojam.

Takva reakcija tada se smatrala pohvalom izvođaču i skladatelju. Danas bi pljeskanje usred klasičnog koncerta vjerojatno izazvalo negodovanje drugih posjetitelja, a u nekim slučajevima i upozorenje osoblja.

Pljesak je tako tijekom tisućljeća ostao isti jednostavan pokret, ali su se njegovo značenje i pravila uporabe stalno mijenjali.