Zašto neki ljudi vole životinje, a drugi ne?

Psi, mačke i sićušni praščići sve češće se mogu vidjeti u šetnji sa ljudima. Kućni ljubimci postali su priključeni članovi obitelji svojih vlasnika. No, ipak, postoje i osobe koji nimalo nisu zainteresirane za kućne ljubimce. Pitate se kako je to moguće? Ovim pitanjem se pozabavio i John Bradshaw, gostujući profesor antrozoologije na Univerzitetu u Bristolu i došao je do nekih zanimljivih otkrića.

Prema njegovim riječima, u zadnje vrijeme se mnogo pažnje obraća na to da pas i mačka mogu na mnogo načina poboljšati zdravstveno stanje svog vlasnika-smanjuju rizik od srčanih bolesti i usamljenost, te ublažavaju simptome depresije i demencije.

''Dok sam radio na istraživanju za svoju novu knjigu otkrio sam dva problema vezana za tu tvrdnju. Kao prvo, postoje mnogobrojna istraživanja koja pokazuju da kućni ljubimci nemaju nikakav utjecaj na ljudsko zdravlje, a u nekim slučajevima on je čak i negativan. Kao drugo, vlasnici kućnih ljubimaca ne žive duže od onih koji nikad nisu ni pomišljali na to da imaju neku životinju u kući. Čak i da su ove tvrdnje točne, one se odnose samo na ljude koji žive u današnjem, modernom vremenu, a ne na njihove pretke koji su bili lovci. Zbog toga ovo ne može nikako biti razlog zbog kojeg su ljudi počeli da drže kućne ljubimce u svom domu'', objašnjava John, a prenosi Bussines Insider.

Potreba za životinjama u domu je toliko rasprostranjena da je, kako John tvrdi, lako pomisliti da je to univerzalna osobina ljudske prirode. Međutim, držanje kućnih ljubimaca nije tradicija svakog društva. Čak i na Zapadu postoje ljudi koji baš i ne vole životinje, kako kućne ljubimce, tako i ostale.

Držanje životinja u kući je uglavnom običaj u obiteljima-isprva se to pripisivalo djeci koja su na taj način imitirala život svojih roditelja kada odu iz kuće. Međutim, nedavno je urađeno istraživanje koje je pokazalo da tu također postoji i genetska osnova. Neki ljudi, bez obzira na način odrastanja, su predisponirani za to da traže društvo životinja, a neki ne. John smatra da su geni koji promoviraju držanje kućnih ljubimaca unikatni za čovjeka, ali da nipošto nisu univerzalni što sugerira da su neka društva ili pojedinci u prošlosti uspijevali zbog instinktivnog odnosa prema životinjama-ali ne svi.

Drugi faktor na koji je John u svom istraživanju obratio pažnju je DNK kućnih ljubimaca. Prema njegovim otkrićima, svaka današnja domaća životinja je u starijem i mlađem kamenom dobu bila odvojena od svog divljeg rođaka.

''U to vrijeme ljudi su počeli uzgajati stoku. No, nije lako vidjeti kako se to moglo postići ako su se ti prvi psi, mačke, stoka i praščići tretirali kao obična roba. Da je to bio slučaj, dostupne tehnologije ne bi bile adekvatne za sprečavanje neželjenog parenja domaćih i divljih životinja koje su bez problema mogle doći jedna do druge i tako beskonačno razblaživale gene za ‘pripitomljavanje’ zbog čega je ono moglo ići sporije ili u drugom smjeru. Osim toga, periodi gladi bi doveli do klanja stoke čime bi se potpuno izbrisali geni za ‘pripitomljavanje’'', objašnjava John.

On je dalje naglasio da, u slučaju da su se barem neke od tih prvih domaćih životinja tretirale kao kućni ljubimci, njihovo zadržavanje u ljudskim stanovištima bi spriječilo divlje mužjake da se pare sa domaćim ženkama. Isto tako, posebni društveni status nekih kućnih ljubimaca u vlasništvu lovaca spriječio bi da se oni ubijaju zbog hrane. John smatra da bi ovako izolirane nove polu-pripitomljene životinje bile u mogućnosti da se razvijaju daleko od načina svojih predaka i postale onakve kakvima ih znamo danas.

''Isti geni zbog kojih neki ljudi danas nabavljaju prvu mačku ili psa su možda bili rasprostranjeni među tim prvim farmerima. Grupe ljudi koje prema životinjama pokazuju empatiju i razumiju stočarstvo bi procvjetali na račun onih koji nisu takvi i koji moraju ići u lov da nabave meso. Zašto se svi ljudi ne osjećaju tako? Vjerojatno zato što su u jednom trenutku  tijekom povijesti postale održive alternativne strategije krađe domaćih životinja ili zarobljavanja njihovih vlasnika'', objašnjava John.

Na samom kraju, John ističe da su nedavna istraživanja pokazala da ljubav prema kućnim ljubimcima ide ruku po ruku sa brigom o prirodi. On tvrdi da se ljudi vjerojatno mogu grubo podijeliti na one koji ne mare toliko za životinje i životnu sredinu i one koji uživaju u obje stvari usvajajući držanje kućnih ljubimaca kao jedan od rijetkih odušaka koji su dostupni u urbaniziranom društvu. John naglašava da kućni ljubimci mogu pomoći ljudima da se opet povežu sa prirodom iz koje su evoluirali.